Kada stižete u Sarajevo, putujući lošim autoputem, svi bi vam oprostili da kažete da ste načinili veliku grešku. Ceste pune rupa iskaču od atraktivne bosanske prirode i vode vas u gnijezdo, grad sličnih, bezbojnih zgrada, koje strše prema nebu.
Piše: Lawrence Haywood
I upravo tu, vidite da su ožiljci rata u ovoj zemlji urezani duboko. Bosna je postala sinonim za ratove koji su se desili nakon sloma Jugoslavije, a upravo u glavnom gradu Sarajevu prošlost susreće sadašnjoj na težak, ali dirljiv način.
To je grad koji ne mogu uporediti ni s jednim drugim. Sličan Istanbulu, zbog fuzije istoka i zapada u njemu, ali jedinstven na način da ga je formirala njegova turbulentna prošlost; njegove tvrđave i groblja, crkve i džamije…
Zapravo ‘fuzija’ nije baš ispravna riječ. Vrlo je jasna linija radzvajanja na glavnom bulevaru grada, gdje glatki evropski granit ustupa mjesto redovima majušnih, blijedo-popločanih trgovina i restorana – upola manjih od ostalih zgrada, ali sa upola većim karakterom.
Kao i svaka druga zemlja bivše Jugoslavije, Bosna je prihvatila kapitalizam s nepokolebljivom odlučnošću, kao da je tako bilo oduvijek. Skupi brendovi, poput Ralpha Laurena i Tommyja Hilfigera, posmatraju vas iz izloga sarajevskih prodavnica i krase tijela sarajevske omladine. Nije mi bilo jednostavno shvatiti da su ti ljudi, istih godina kao i ja, proveli godine svoga života u ratu, pod prijetnjom genocida. Dvostruke ideje globalizovanih brendova i potrošnog prihoda su relativno nove ovdje, ali mislim da ljudi ovdje zaslužuju da se počaste.
Pravi kontrast novog i starog grada nije samo estetski. Pored užurbanih ulica i prepunih trgovina,“otomanska” strana grada ima neku jednostavnu, opuštajuću vibru. Ali mislim da to ima neke veze s ovdašnjom klijentelom, koja je mahom starija, i koja sve vezano za hvalisavost smatra nečim uzaludnim.
Njihovo tiho prisustvo u uskim, zmijolikim ulicama na Baščaršiji, podsjeća da prošlost nije spremna otići. Oni sjede na stolicama, puše nargilu, i tiho se odazivaju na pozive iz crkve ili džamije. Ovo su ljudi koji znaju svoje mjesto u modernoj Bosni i sretni su za miran nastavak nekadašnjih godina.
Naravno, mir je nešto što se najviše cijeni u zemlji, pogotovo jer je Bosna i Hercegovina imala važno mjesto u svjetskoj historiji. Upravo je ovdje puknuo zadnji balon koji nas je odveo u Prvi u svjetski rat, kada je ubijen Franz Ferdinand. Bio je to krucijalan momenat, tragično komičan…
Jedan Srbin, konspirator, toga dana nije uspio ubiti Ferdinanda bombom tokom parade u Sarajevu, pa je nadvojvoda prekinuo povorku i odlučio krenuti drugim putem kući. Međutim, iz nekog razloga je zaboravio obavijestiti vozača o svom planu, pa ga je ovaj odveo planiranom rutom. Kada je shvatio šta je učinio, zaustavio je automobil, što je omogućilo drugom ubici (koji se vraćao kući vjerujući da zavjera nije uspjela) da nanišani i upuca nadvojvodu u vrat.
To je bio početak stoljeća. Na kraju stoljeća stigao je nevjerovatno težak čin varvarizma koje su počinile trupe susjedne Srbije tokom pada Jugoslavije. U Srebrenici su pobili više od osam hiljada muslimanskih muškaraca i dječaka, samo zato jer su bili druge vjere. Nišanili su i ubijali Sarajevo, o čemu svjedoče brojni muslimanski grobovi na kojima su zapisi o životima zavšrenim u periodu 1992-1995.
Tada sam bio mlad da to razumijem, ali i sada, kada imam 24 godine,posmatrajući fotografiju na kojoj srpski vojnik udara u rebra ubijenog građanina BiH, ne uspijevam shvatiti šta može natjerati čovjeka da učini takve nehumanosti.
No, naselja Sarajeva van Centra pokazuju koliko je ozbiljan rat bio ovdje. Na putu na utakmicu, na derbi između Sarajeva i Željezničara, dok putujem groznim, treskavim tramvajem, shvaćam pravi obim devastacije. Ovdje, zgrade su ‘dekorisane’ rupama od gelera i granata. Okolo su psi lutalice koji više liče na vukove…
I atmosfera na utakmici bila je na samom rubu. Zidovi, ograde, policija i sve i jedan sarajevski policajac čuvali su navijače jedne od drugih. I naravno, kako to i očekujete od istoka Evrope, meč je zaustavljen dvaput zbog nasilja navijača, a onda su ga produžili nevjerovatnih 20 minuta.
No, sve to zaboravite kada shvatite koliko su ljudi koji žive tamo prijateljski nastrojeni. Sretao sam mlade i stare, i svi su jako ponosni na svoju zemlju. I vrlo, vrlo ljubazni. Omladina je optimistična, i pored tenzija na Balkanu, sigurni su da su mračni dani iza njih.
Pored svega što sam vidio, kada sam čuo grupicu Sarajlija, od 18-19 godina, kako svoj grad nazivaju podmlađenim čudom – najboljim gradom na svijetu – morao sam se složiti s tim…
Radiosarajevo
KOMENTARI