Dobro, tačno je. Mladi ljudi u BiH možda jesu pasivni, fali im inicijative i još uvijek se nisu navikli na kapitalistički sistem, iako su u socijalizmu živjeli malo ili nikako. Pate od prenosa nostalgije, očekivanja i zaostalih vrijednosti ‘starog sistema’. Sve to, međutim, kao i druge boljke poput nacionalizma, relativizacije ratnih događanja i nošenja teškog bremena stoljeća historije na svojim mladim ramenima, naslijedili su od svojih starijih. Jer, koliko god da su mladi ljudi u BiH možda pasivni, bezinicijativni i nenaviknuti na trenutni sistem, u svakom slučaju nisu gori od svojih starijih.
Piše: Maxim Sorsky
Čitam skoro neki izvještaj o nezaposlenosti mladih koji za fenomen najviše stope nezaposlenosti mladih na svijetu, a kojim se imamo pohvaliti upravo mi, krivi baš mlade. Pripisuje im sve ove gore spomenute osobine, i još dodaje da, prema njihovim podacima, mladi ljudi nisu spremni za posao otići na neko drugo mjesto.
Čitam, pa mi se to malo ne uklapa u realnost. Pa zar nas novine ne bombarduju svaki dan naslovima u kojima se vidi da mladi ljudi ne samo da odlaze, već trkom bježe na mjesta gdje imaju bolje mogućnosti? Znači, nije baš njihova krivica, i nije baš sasvim istinito. Istina, izvještaj se jeste fokusirao na mobilnost unutar države, pa kaže da mladima ne pada na pamet preseliti se u mjesto većih mogućnosti, da posao nastavljaju tražiti u svojoj sredini, pa i onda kada za njega nemaju nikakve šanse. Čitam, i opet mi nema nikakvog smisla. Svaki dan u Sarajevu susrećem ljude iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, koji su tu došli u potrazi za mogućnostima i boljom srećom nego što im je njihovo rodno mjesto moglo ponuditi. Dobro, moja lična iskustva nisu statistike, i možda su ti mladi ljudi izuzeci, ali odbijam prihvatiti i ja se uključiti u paradigmu koja mladima ubija i ono malo optimizma što imaju, kritizirajući ih za svaki njihov izbor, i omalovažavajući njihove odluke. Zašto? Zato jer moramo pokušati shvatiti razloge ovih odluka.
Sjećam se prvog puta kada sam se prijavila za posao u Sarajevu. Bila sam u posjeti drugaricama, i zamijetile smo oglas za posao koji je savršeno odgovarao mom znanju i kompetencijama, tako da sam spontano odlučila prijaviti se. Pozvali su me na razgovor i sve je teklo savršeno do dijela kada me potencijalni poslodavac pitao za očekivanja o plati. Skromna kakva jesam (khm khm) rekla sam najnižu moguću cifru za koju sam smatrala da bi mi omogućila barem preživljavanje u novom gradu. Čovjek je ostao paf. Otvoreno mi je rekao da za taj posao traži nekoga ko bi to radio za džeparac. Studenta, penzionera itd. Nekoga kome bi to bio dodatni izvor zarade i način da popuni vrijeme. ‘Ipak moramo biti malo odgovorni, tebi bi trebao novac za stan i hranu, a ja bih uzeo nekoga ko živi s roditeljima, da mu ne dajem baš puno.’ Sad je bio red na mene da ostanem paf. Posao je bio na puno radno vrijeme, podrazumijevao odgovornu poziciju, a firma je željela stvoriti imidž ozbiljne i uspješne kompanije. Međutim, željela je nekoga da radi za dž, ili blizu tome.
Sličnu situaciju doživjela sam kasnije, kada sam već živjela u Sarajevu, a priliku za poduhvat poput moga pronašla je prijateljica iz drugog kantona. Prije razgovora za posao ozbiljno mi je rekla ‘Vidi, nije to mala stvar, selim se u drugi kanton, morala bih se osigurati da će mi pružiti dobre uslove rada.’ Međutim, od toga nije bilo ništa. Drugarica je pronašla posao bliže svoga mjesta stanovanja, a sličnu stvar čula sam i od mnogih drugih. Dosta ljudi koje znam na početku je radilo za male pare, čisto da ne sjedi kući, a finansirali su se iz ušteđevine ili uz pomoć članova porodice.
I sada se pitam, ko je kriv za to što mladi ne žele da sele na drugi kraj zemlje zbog posla? Mladi koji ‘nemaju inicijativu, lijeni su i neodgovorni’ ili ipak sistem koji im to ne dopušta? I pored najbolje dobre volje, ne pružaju im se uslovi koji bi zadovoljili barem njihove osnovne potrebe, tako da prilike za posao mogu preuzeti samo oni koji su već privilegovani, koji mogu priuštiti da neko vrijeme rade praktički ni za što, da od posla nemaju nikakvu dobit.
E, pa, onda, i neka nisu mobilni. Prihvatanje bilo kakvih uslova i jeste ono što srozava cijenu rada na tržištu. Čini mi se da je računica mladih ljudi jasna. Ako će se već mučiti na poslu, onda im je bolje da se muče u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, radeći, legalno ili ilegalno, poslove za koje im ovdje ne bi bilo dovoljno da prežive, a tamo će moći napraviti i neku ušteđevinu. Idu mladi, a ići će i dalje, tamo gdje im se pruža više. I, gle čuda, savršeno su mobilni, ne spriječava ih ni strani jezik, ni nova okolina, ni to što se traži da se vrijedno i naporno radi i privređuje. Idu, da, i dalje će ići. A mi ćemo ostati gledajući im u leđa, i dalje slijepi za njihove razloge i njihove potrebe, praveći sa svojih privilegovanih pozicija izvještaje koji možda jesu istiniti, ali ne prikazuju situaciju u cjelosti, komentirajući kako su današnji mladi lijeni, neodgovorni i nemaju inicijative. U isto vrijeme, od njihovog truda, odgovornosti i inicijative će prosperirati razvijene zemlje, kao što je bio slučaj decenijama ranije, kada su, dolazeći iz one savršene SFRJ, Njemačku, Austriju i ine razvijene zemlje gradili naši očevi i djedovi. Sada, iz nesavršene Bosne i Hercegovine, preko leđa naše mladosti grade se i razvijaju biznisi, društvo i ekonomija zemalja koje su već u plusu, i u dobroj prednosti nad nama. A oni, naši mladi, su sretni što su za to dobili priliku, dok mi gubimo vrijedan, najvrjedniji potencijal: onaj ljudski.
Sve mi se nešto čini, nikada se mi nećemo opametiti.
buka
KOMENTARI