Marinko Čengić je poznati i cijenjeni ljekar u Sanskom Mostu, već godinama zaposlen u Službi hitne pomoći Doma zdravlja, ali je onima koji ga poznaju manje poznat njegov pasionirani hobi vezan za izradu raznih rukotvorina, od kojih su neke prava remek-djela.
Čengić ističe kako je potrebno znanje naslijedio od oca i majke, te ističe kako mu sve to dobro dođe kao psihološka terapija nakon teškog i često mukotrpnog posla kojim se bavi.
“Odrastao sam uz oca koji je bio majstor i volio je čeprkati oko svega, kao i uz majčin šivaći stroj kojim se i danas služim, a njegova starost je preko stotinu godina. Iz djetinjstva mi je ostala ta navika da se uvijek nešto radi i proizvede, pa sam skontao način kako da se nešto kreativno proizvede”, kaže Čengić.
Njegove vješte ruke proizvode razne predmete i upotrebne stvari od kože, vune, tkanine i drugih prirodnih materijala, a često u te svrhe posluže i odbačene stvari koje, nakon “liječničkog tretmana”, ponovo dobiju upotrebnu vrijednost.
U svojoj maloj radionici Čengić izrađuje najrazličitije stvari kao što su muške i ženske torbe ili tašne, lovačke futrole za noževe, ulošci za upaljače, kožno remenje i privjesci, dekoracije, ukrašene flaše i slično.
S obzirom na to da su vremenom njegovi unikatni proizvodi postali prepoznati na tržištu, razmišlja i tome da hobi pretvori u neku vrstu biznisa, u čemu mu pomaže i sin Arijan, inače student u Banjaluci.
“Ozbiljno razmišljamo o tome da u Banjaluci otvorimo jednu malu trgovinu, s obzirom na to da tamo postoji veće tržište, jer Sanski Most je ipak manji grad s ograničenim brojem potencijalnih kupaca”, kaže Čengić.
Svoje ručne radove proizvodi pod brendom “hećim”, što je u stvari turski naziv za liječnika.
“Širok je repertoar ideja o tome šta se može i od čega napraviti. Ideja se jednostavno rodi u glavi i potom kreativnost dolazi do izražaja”, istakao je Čengić.
Zanimljivo je kako će repertoar njegovih proizvoda uskoro biti predstavljen u sklopu velikog sajma kućne radinosti i zanatskih djelatnosti koji će se uskoro organizirati u Banjaluci.
KOMENTARI