Sada, kada smo gurnuti u izolaciju, odjednom smo postali bliskiji i upućeniji jedni na druge, ukratko – bolji.
Na ulici sam u prolazu vidio nekolicinu mladih volontera. Na licima su nosili one tanke maske no ipak se izlagali zarazi nudeći pomoć drugima, neznanima. Nesebičnost je ponekad nepromišljena – pomislim, pa se smjesta opet malko postidim što sam takvo što uopće pomislio.
Pred obližnjom trgovinom stvorio se podulji red u koji sam i sâm stao. Ljudi strpljivo čekaju pazeći da održavaju preporučenu međusobnu distancu od dva metra. Jedan se mladić, zureći preduboko u ekran mobitela, zanio te previše približio onome ispred sebe. „Sada će ga ovaj masno opsovati, onako kako se inače opsuje onoga koji se preko reda ubaci pred blagajnu“, pomislih. No čovjek učtivo, blagim pogledom umjesto grubim riječima, dâ mladiću do znanja da zadrži razmak, a ovaj mu se jednako pristojno ispriča.
„Hvala vam, vi ste naši heroji“ glasila je poruka upućena prodavačicama i blagajnicama i u ovoj konkretnoj trgovini pred kojom sam stajao i u svim drugim trgovinama diljem grada i zemlje gdje ove rade izložene visokom riziku zaraze sve kako bi ljudi mogli kupiti najnužnije dok su u izolaciji. A ljudi su ovih dana neobično nesebični, susretljivi i pozitivni.
Svijet se u trenu promijenio, a i ljudi
Naprosto je nevjerojatno kako se svijet od zadnjeg zaseoka preko Zagreba, Sarajeva i Beograda pa do bjelosvjetskih metropola promijenio doslovno u trenu. Gradovi su opustjeli kao u dječjim bajkama ili distopijskim filmovima. Neko zlo je, kažu, prispjelo u svijet i širi se njime, a strah i panika učinili su svoje. Vlasti u mnogim zemljama povukle su još dojučer nezamislive poteze i uvele rigorozne mjere, ponegdje proglasile policijski sat i vojsku poslale na ulice, a ljude potjerale u izolaciju. Strepnja je ogromna, uvećana time što velika većina i ne zna što to doista vreba na praznim ulicama dok ranoproljetni sunčani dani bivaju tako zlokobni. A u toj nevolji ljudi postaše najbolji. Sa svih strana frcaju iskre dobročinstva, zajedništva, nesebičnog davanja i međusobnog ohrabrivanja. Stotine puta već smo čuli da ratovi, bolesti ili prirodne katastrofe iz ljudi izvlače i najgore i najbolje. Zasad više ovo drugo.
Zanemarimo li one u manjini koji su još na početku epidemije požurili trgovati na ljudskom strahu i zarađivati prodajući za skupe novce zaštitna sredstva; ili pak one koji su kasnije mahnito kupovali pretjerane količine hrane i potrepština ne ostavljajući puno drugima; ili pak ove koji ne mareći za to što su zaraženi ili potencijalno zarazni hodaju uokolo, tulumare i luduju kao da ih se sve ovo ne tiče – ljudi su masovno pokazali da su najbolji baš u nevolji.
U onoj dojučerašnjoj životnoj kolotečini bezvirusne i ničim previše potresene svakodnevice ljudi su u pravilu živjeli obuzeti sami sobom i svojim problemima, također u svojevrsnoj izolaciji. Sada sa susjedima, s kojima se gotovo jedva pozdravljahu, razmjenjuju brojeve telefona i jedni drugima na vrata donose kafu i kolače. Čak i političari, makar možda s figom u džepu, nisu više međusobno zakrvljeni. Ipak je nevolja iz ljudi izvukla najbolje.
Sada, kada smo gurnuti u izolaciju i kada nam je zapovijeđena socijalna distanca, odjednom smo postali bliskijima i upućenijima jedni na druge, ukratko – boljima. Nevolja nas čini takvima. Skoro da čovjek poželi da sve ovo potraje baš zbog toga.
No, prestat će. Vratit ćemo se svojoj rutini, svakodnevnim sebičnostima i običnostima. Valja se nadati da će bar nešto od ovoga ostati.
KOMENTARI