Kako život zna biti okrutan i nepredvidiv najbolje se uvjerio sarajevski muzičar i sportista Mahir Sulejmanović (51), poznatiji kao Mahir Beathouse, kojem se sve okrenulo preko noći.
Kobnog 24. aprila 2020. godine doživio je nesreću, kada je pao s balkona svoje porodične kuće u naselju Mahmutovac. Bio je u veoma teškom stanju, ali se nekim čudom uspio oporaviti i potom postići brojne sportske uspjehe.
Pesimistične prognoze
Nedavno je ostvario svoj san, završivši Half Ironman utrku Ocean Lava Montenegro u Kotoru, nakon čega je objavio kraj aktivne sportske karijere. Svoj čudesni oporavak odlučio je prikazati u dokumentarnom filmu, o čemu je, između ostalog, govorio za portal Radiosarajevo.ba.
“Bila mi je želja prije nego što sam pao da odradim full Ironman. Nažalost, desila se ta nesreća i prognoze su bile nikakve. Za doktore je to bilo nemoguće. Prvo su mislili da sam dobijao neke sedative i pitali su se jesam li normalan. Rekao sam im da su to njihovi parametri i da ih poštujem, ali sam im isto tako kazao da sam sljedeće godine na biciklu, a one tamo na takmičenju. Rekli su mi da sam lud“, započeo je Sulejmanović svoju priču za Radiosarajevo.ba i nastavio:
“Bio sam u top formi, jer sam svaki dan trčao po 12-15 kilometara, vozio bicikl nekih 70-80 kilometara, a onda išao u teretanu, gdje sam radio na definiciji. U tim pripremama dogodila se ta nesreća. Kada sam pao jednostavno sam vidio da neće biti isto kao što je bilo. Pitao sam doktore i tražio iskreno mišljenje, oni su mi rekli da od tog nema ništa – samo štake, kolica i krevet. Bio sam u induciranoj komi, a kad sam se probudio, tu mi se stanje malo pogoršalo jer sam primio dosta krvi. Prva operacija je trajala osam i po sati, kada su me donijeli na sto pritisak mi je bio 40/50, to je polumrtav čovjek…”.
Iako su mu davali male šanse da uopće stane na noge, velikom upornošću je uspio napraviti nemoguće, a ogromnu ulogu u svemu je odigrao i sportski stil života koji je vodio od malih nogu.
“Kada sam pao, Dino Merlin je zvao doktora Harisa Vranića da mu se zahvali za to što mi je bukvalno spasio život. Doktor mu je rekao da se zahvalimo Bogu i to što sam bio spreman, jer da nisam bio spreman umro bi za pola sata”.
Nesreća je, ipak, ostavila trajne i teške posljedice po njegovo zdravlje.
“Počeo sam primjećivati neke stvari, da slabije spavam, cijelu godinu i više sam svaku noć sanjao da trčim… Stavili su mi implantate, za koje je trebalo čekati godinu dana da se vidi da li će funkcionisati. Tijelo ih je odbacilo jer su jako dugi. Ja sam invalid. Od koljena prema dole ne osjećam nikako nogu, imam jednu venu. Kad stojim uspravno noga mi je u bojama mog kluba – bordo.
Nisam htio da budem u kolicima, ali ih moram koristiti kad sam kući. Bez ortoze ne mogu ništa. Imam dvije ortoze na lijevoj nozi i desna ruka mi je na nekih 20 posto funkcije radi gluposti jednog doktora koji nije htio da me operiše. Nisam mogao dohvatiti ništa, a da se pozdravim s nekim to je bila nemoguća misija.”
Opisao nam je kako je tekao proces njegovog oporavka, koji je bio inspiracija i za film, čiji se izlazak očekuje za nekih 10-15 dana.
“Trenirao sam po pet-šest sati dnevno. Imao sam tu sreću što sam već dugo poznavao fizioterapeuta Harisa Babića, koji je išao sa Slovenijom na dvije Olimpijade, bio fizioterapeut skijašu Bode Milleru i mnogim drugim sportistima. Imali smo jedan mjesec od tih normalnih terapija gdje se savija noga, masira, koristi magnet, poslije kojih sam sav atrofirao“, istakao je Sulejmanović i nastavio:
“Rekao sam Harisu da od tog treniranja nema ništa i da napravimo neki trening gdje će da radi sve ostalo osim noge za početak. Nabavili smo razne gume gdje sam radio ruke, ali sam konstantno navaljivao na biciklo. Kad sam probao, trojica su me dizala, nisam mogao napraviti nijedan krug. Nisam pokleknuo, nakon mjesec i po počeo sam polako voziti i onda sam samo vozio i vozio… Vježbao sam konstantno, radio razne grozne vježbe, a onda sam vidio da se tijelo polako vraća i poslije 100. treninga smo počeli pričati o filmu. Otišli smo na Bjelašnicu, tamo negdje prema Trnovu, gdje smo napravili špicu. Onda sam rekao da napravimo jedan krug do Sarajeva i to mi je bio prvi put da sjednem na biciklo vani.”
Historijski trenutak
U maju 2022. godine postao je prvi bh. parabiciklista koji je nastupio na Svjetskom kupu u parabiciklizmu. Na takmičenju koje je održano u njemačkom Elzachu osvojio je 23. mjesto u konkurenciji 40 takmičara. Međutim, izostala je podrška Paraolimpijskog saveza BiH.
“U Njemačku sam išao s kćerkom. Tu je bilo toliko komplikacija, da je to bio užas. Prijavili su me, ali mi nisu rekli da trebam imati osiguranje, sistematski pregled od našeg doktora…”.
To nije bio jedini put da je ostao bez podrške.
“Prvi put ove godine sam išao sam. Malo sam bio i ljut i ponosan, sve mi je bilo pomiješano. Zamislite kad dolaze delegacije od 40, 50, 60 ljudi, a ja sam. Kad je bio team building i kad je BiH došla na red, počeli su prozivati članove tima, ja sam se javljao svaki put. Svi su gledali u mene i govorili ‘Bosnia multitasking’ (smijeh). Osjećao sam se ponosan, ali i izdan. Svaku trku sam morao sam platiti“.
Nešto ranije, u Belgiji je sve oduševio svojim herojskim činom, kada se zaustavio usred utrke kako bi pomogao takmičaru iz Ukrajine koji je doživio težak pad.
“Vozili smo čuvenu etapu Brugge – Ronse, gdje je jedan momak izletio sa staze. Tu se inače ne staje, jer iza ide 10 automobila i ekipa. Ja sam instinktivno stao čim sam vidio i zaustavljao ih, ali niko nije stao. Vidio sam da je dečko Ukrajinac. Biciklo mu je bilo bukvalno zalijepljeno za banderu. Slomio je ključnu kost i još svašta nešto. Ostao sam čekati pomoć i rekao ovima da jave dole u cilju da nisam odustao, nego da sam ostao s čovjekom da mu pomognem. Bukvalno kad sam ulazio u cilj srce mi je bilo k'o Trebević. Neki team manager iz Velike Britanije me je pozvao i rekao mi da uzmem biciklo i da se popenjem na binu. Dali su mi zlatnu medalju za fair-play. Niko iz Paraolimpijskog saveza me nije nazvao da pita kako sam, kamoli šta drugo”.
Kruna njegove sportske karijere bio je nastup na pomenutom Half Ironmanu, gdje se mogao prijaviti samo kao dio štafete. Vozio je bicikl 90 kilometara, a da mu se ostvari san pobrinuli su se njegovi prijatelji Karlo Jularić koji je trčao 21 kilometar, dok je Boris Vuković plivao 1,9 kilometar.
“Ja sam tu bio jedini koji je invalid, ali niko me nije gledao tako. Bio mi je merak da se takmičim s nekim ko je zdrav i u top formi, to mi je davalo podstrek za ubuduće. Međutim, odlučio sam da je dosta. Rekao sam da ću od sad voziti biciklo za sebe i da uživam, bez gledanja na sat i koliko sam kalorija potrošio”.
Odnos s Merlinom
Sulejmanović je više od dvije decenije bio dio pratećeg benda Dine Merlina, koji je odlučio napustiti još prije nesreće.
“Nisam se nikad svađao s Dinom, ali mi je on uvijek prigovarao što sam stalno u teretani, mislio je valjda da sam tamo zbog djevojaka (smijeh). Rekao sam mu dok god budem mogao skakati i doprinositi svemu da ću biti na bini, čim ne budem prvi ću se povući, jer ne želim da se šlepam. Dosta ljudi me pita je li me Dino ‘nabio nogom’, pričaju o nekim stvarima koje nemaju nikakve veze. To su naša posla… Ja sam se četiri mjeseca prije pada Merlinu zahvalio na saradnji. Rekao sam mu da sam tu šta god bude trebalo raditi i pomoći. Bio sam pun putovanja, znao sam za koncert izgubiti i do 4.000 kalorija. Prezahtjevno je bilo…”.
S Merlinom je ostao u odličnim odnosima, te mu sada pomaže na neke druge načine.
“Mi smo super. Na početku mi je bilo malo neobično bez nastupa. Poslije toliko vremena, nije to baš mali period, više od 20 godina smo bili skupa. Radim sad malo kao DJ, naravno radim s njim oko aranžmana, pomažem mu koliko mogu, potraži od mene neko mišljenje… Ostala je ta prijateljska nota. Pričao sam to i prije, to je tanjir iz kojeg sam jeo 20 i kusur godina i nikad neću pljuvati pa i da je bilo ne znam ni šta. Ja sam takav da nisam mogao i htio da se šlepam uz nešto, a da ne dajem od sebe ono najviše što mogu. Osjetio sam da više ne mogu. Tijelo mi nije moglo. To je teško breme. Neke velike bine su zahtjevne kao Ironman”, zaključio je Sulejmanović u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.
KOMENTARI