Prolazeći hodnicima moje Gimnazije razgledam zidove prepune diploma i nagrada naših odlikaša koji nas ponosno predstave na takmičenjima svake godine. Tu su i crteži naših likovnjaka baš uz šarene plakate koji mame brojne poglede i ukazuju nam na važnost očuvanja okoliša.
Dođoh do kraja hodnika i nađoh se ispred vrata kabineta broj pet, kabineta fizike. Uočih dobro poznati lik profesora fizike, Asima Crnkića. Čovjek sitne građe, ali velikog srca, čija je poznata rečenica “Ma vi ste još bebe”, oduvijek mamila osmijehe i brisala zabrinutost sa lica njegovih učenika.
Profesor, pedagog, ali prije svega čovjek skromno nosi ovu titulu s kojom se rijetki mogu pohvaliti.
Nije nam samo uspio prenijeti dio znanja iz fizike već mnoge životne priče i lekcije.
Sa sjajem u očima zadivljeni smo slušali predavanja o gravitaciji, kvantnoj fizici i Teoriji relativiteta. Tolerantan i pun razumijevanja, kakav je oduvijek bio profesor Crnkić shvatao je naše učeničke muke i nerijetko nam davao zlata vrijedne savjete. Uvijek spreman da nas nasmije i oraspoloži, pa kada to i uradi brzo nekom od nas dobaci: “Smij se svom ‘ćaći’.”
Vjeruje u mogućnosti i vrijednost svakog svog učenika, pa baš zbog toga svako od nas u njegov predmet ulaže mnogo truda.
Čovjek kojem nikad nije teško svakom učeniku kad navrati do njegovog kabineta, pružiti pomoć oko nama teškog rješivog zadatka. A njegov kabinet je posebna priča za sebe. Malo carstvo profesora Crnkića, na čijem bi se stolu uvijek našao bombon za svakog učenika. Slike poznatih fizičara uvijek su nas iznova pozdravljale sa velikim zidova. Tu je i pokoja biljka i crveno -bijele zavjese koje stvaraju osjećaj topline, kao da smo kod kuće.
Meni, ali vjerujem i svakom drugom učeniku, ovaj kabinet je najljepši. Možda je do kabineta, ali više do profesora čija pozitivna energija svaki put iznova ispuni ovu prostoriju. Na času fizike nema osjećaja straha ili dosade niti pitanja za kolegu iz klupe “Za koliko zvoni?”Svi rado učestvuju u nastavi. Upravo zbog toga što naš profesor Crnkić nikada nije namršten, ljut ili mrzovoljan. Miljenik je svih pa riječi hvale za njega imaju i uposlenici moje škole.
Oduvijek se bori za prava učenika. Svake godine drži dodatnu nastavu kako bi svojim maturantima olakšao prolaz na prijemnom ispitu.
Vjerujem da kada bi se umjesto učenika,birao profesor generacije, da bi ova titula ponosno i zasluženo pripala profesoru Crnkiću.
Sada znam da nije svakom junaku potreban plašt. Junaku ove priče je potreban samo dnevnik i kreda.
Dubica Maida
KOMENTARI