U državi u kojoj su svi selektori, teško je biti Mehmed Baždarević. Kako nedavno reče najveći mag Ivica Osim, fudbal jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali nama baš i nije tako sporedna. Time je teret selektorskog posla još veći, piše Dnevni avaz.
U godini na izmaku Meša je, pak, potvrdio da ima nešto u njemu. Nakon razočaravajuće 2015., u kojoj smo doživjeli potop baraža, 2016. bila je kudikamo uspješnija pa je i nekadašnji fudbalski majstor zadovoljniji.
Kola nizbrdo
“Smatram da smo imali dobru godinu, da smo dobro radili, a šta će zlobnici reći, nije mi bitno. Važno mi je mišljenje drugih ljudi, to ne krijem, ali mi, koji smo bili u svemu tome, najbolje znamo koliko smo napredovali i koliko se posla uradilo”, govori Meša na početku novogodišnjeg razgovora za “Dnevni avaz”.
Čime ste, zapravo, najzadovoljniji u 2016?
“Podigli smo nivo igre na višu stepenicu iako smo, realno, imali dosta problema. Ali, nije samo igra ono što me raduje. Odnos prema reprezentativnom dresu je bolji, ponašanje igrača, kako rade na okupljanjima, kakva je atmosfera”.
Posljednje dvije utakmice bile su i naša dva najveća ispita, prvo u Briselu protiv Belgije, a onda i u Pireju protiv Grčke. Kada se sve sabere i oduzme, koju biste ocjenu sebi dali?
“Svakako ostaje žaljenje za ta dva boda, koja smo trebali uzeti od Grčke, to je nekako kost koja je ostala u grlu. Ono što sebi zamjeram je Belgija, jer je to bila totalno promašena utakmica. Kada su kola krenula nizbrdo, nije bilo povratka, a smatrao sam i uvjeren sam da smo i tamo mogli ostvariti mnogo bolji rezultat. Ipak, mislim da smo u Grčkoj pokazali da imamo reprezentaciju koja vrijedi i koja će se do posljednje sekunde boriti za odlazak na Svjetsko prvenstvo”.
Ispadne tako da smo jedini podbačaj imali protiv Belgije. Šta je trebalo da do toga ne dođe?
“Generalno, mi smo ove godine imali dosta problema, trebalo je vratiti tim na pravi kolosijek nakon ispadanja iz baraža protiv Irske. Bilo je dosta pritiska, valjalo je sve to izdržati. Imali smo i hendikep, jer skoro čitavu godinu nismo mogli računati na dva vrlo bitna igrača Bešića i Mujdžu, Zvjezdan Misimović je saopćio da se definitivno oprašta… nisu to bile nimalo lagane okolnosti”.
“Ne želim da se žalim, ali generalno gledajući, ko god da je selektor, mislim da svi mi trebamo više biti zajedno, da smo kao narod fokusiraniji na zajednički uspjeh. Nervira me što se nadigne i kuka i motika nakon jednog lošeg rezultata, a niko ne gleda šta se prije toga uradilo. Nije bitno ko je selektor, ja ili vi ili neko peti-deseti. Treba više podrške…”.
“U jednom trenutku, posebno je bila zategnuta situacija…”.
Pretpostavljam da mislite na Kirin kup?
“Da, otišli smo tamo bez najboljih igrača, a onda osvojili vrlo značajan i respektabilan turnir”.
Koliko je to utjecalo na stvaranje još većeg kulta reprezentacije?
“To kako je bilo u Japanu je baš ono kako je trebalo biti. Pitajte ljude po Francuskoj, Njemačkoj i vidjet ćete šta će vam reći, a ne ove što stalno traže zamjerke. To je nešto najnormalnije, da se da šansa novim igračima, mladima, da ih se što više isproba. Mi smo svi u Savezu bili osuđeni na kritike zašto je to tako, a one su bile potpuno neargumentirane. Moje srce je nakon Kirin kupa bilo ogromno, to mi je možda bio i najsretniji selektorski trenutak, jer ne daj, Bože, da smo tamo izgubili jednu utakmicu. Pa razapeli bi nas, hajka bi bila nepodnošljiva. Ali, kada radiš nešto pošteno, iskreno, iz duše, Svevišnji te pogleda i nagradi”.
Da nas se plaše
Je li slika reprezentacije s Kirin kupa, ustvari, ona koju biste željeli gledati u budućnosti?
“Upravo. Ta borbenost, kohezija, zajedništvo, htijenje. No, ponavljam, moramo još ujedinjeniji, svi zajedno da gradimo taj kult reprezentacije. Ja nisam neki nostalgičar, ali Bosna i Hercegovina mora biti Bosna i Hercegovina, svetinja. Reprezentacija mora biti u tom identitetskom smislu važnija od svih nas, i od mene i od tebe, to novinarima stalno govorim. Vi od mene tražite da bude krvi, mesa, shvatam da je to novinarima bitno, ali mi smo trenutno beznačajni. Hajde prvo da napravimo nešto, svi zajedno da učestvujemo, da se popnemo na viši nivo pa će biti krvi i mesa”.
“Igrači će biti i proći, a reprezentacija ostaje. Ne želim da padam u neke filozofske ekstaze i da nas pravim moćnijima nego što jesmo, ali moramo biti prepoznatljivi, učiniti da nas se svako u Evropi plaši, a mislim da to možemo”.
Kada biste imali priliku da birate, kojeg biste igrača voljeli imati u reprezentaciji, neovisno o poziciji u timu i sadašnjim falinkama?
“Sigurno bih volio imati jednog sebe u timu, ali bi ljudi odmah rekli, eno gura sebe (smijeh, op. a.). Teško je sada reći volio bih tog i tog, ali evo, od naših igrača, volio bih da su tu Zvjezdan Misimović i Elvir Rahimić. Oni su nenadoknadivi igrači, ali smatram da u našem kadru imamo dosta igrača, pogotovo mladih, koji mogu dostići njihov nivo. Uvjeren sam da 90 posto naših igrača može dati mnogo više nego što su do sada dali kako oni od 30 godina, tako i mlađi”.
Šta bih uradio
Imate li profesionalnu deformaciju kada gledate neke utakmice iz evropskih liga?
“Da ti pravo kažem, rijetko gledam ove najbolje evropske klubove. Barcelone i Reala mi je preko glave, sve je to već viđeno. Volim, recimo, gledati njemačku Bundesligu, Borusiju Dortmund, Wolfsburg… Pratim i holandsku, jer ima stvarno lijepih utakmica, dobra je atmosfera. Kod nas je, recimo, francuska liga u zapećku, jer nije marketinški eksponirana, ali je i taj fudbal ono što me privlači. A kada gledam, svakako da više razmišljam šta bih ja u nekoj situaciji uradio, koji bih potez napravio. Da li je trener, prema mome mišljenju, uradio dobru stvar ili je pogriješio…”.
Basel, Freiburg, Milano…
“Znam često odavde, iz Francuske, sjesti u auto i otići u Milano, pogledati utakmicu uživo. Žena me često pita jesi li normalan, jer vozim 450 kilometara da bih pogledao jednu utakmicu, ali ja u tome uživam, to je moja pasija. Također, imam godišnje ulaznice za Basel i Freiburg pa sam često i na njihovim utakmicama”.
(Reprezentacija.ba)
KOMENTARI