U godini kada je maštala o, za nju nedokučivom snu – upisu fakulteta, ostala je bez oca.
I uz oca rahmetli su teško živjeli, pomagali smo ih putem “Berićeta”, socijalnog fonda našeg Medžlisa, koliko smo bili kadri. Dok je otac bio živ, potajno se i nadala da će nekako uspjeti upisati fakultet.
Nade su joj bile potonule sa odlaskom bâbe…
Slušajući od njenog vjeroučitelja kako je čestita i vrijedna učenica bila u srednjoj školi, prilikom jedne posjete ovoj porodici, njenoj majci sam rekao da je mora poslati na dalje školovanje.
Duboki uzdah njene majke je (od)govorio sve. Nije trebala ništa više reći.
“Ako ćerka obeća da će dobro učiti, ja obećavam da ću dati sve od sebe da njezina briga bude jedino učenje”, rekao sam majci, pogledavši u njenu ćerku.
Ćerka je brzo podigla glavu i, u trenutku obrisavši suze, kazala:”Obećavam, ako Bog da.”
Nije se predala i prepustila jadikovanju. Odlučila se sa iskušenjima (iz)boriti.
Baš kako to vjernici dolikuje.
Za plemeniti put traženja nauke, ponijela je dva ponajbolja štita – u srcu čvrstu vjeru u Gospodara da je neće na tom putu ostaviti, a na glavi hidžab, kao krunu.
Hvala Allahu, sada je studentica šestog semestra Mašinskog fakulteta u Sarajevu.
Sve i jedan ispit je u roku položila, a prošlu godinu u junu “očistila”.
A jutros mi ovom porukom 8. martovski dan uljepšala.
I sebi, ponajprije…
* VELIKO HVALA mom dobrom prijatelju iz Švedske koji je ovoj djevojci, i još jednom studentu, donirao stipendiju cijelu jednu godinu, kao i džematu “Bosna” iz Beča koji su rado pristali da ih, putem fonda “Iqre”, stipendiraju već dvije godine.
Naše je samo što damo!
KOMENTARI