Iako je završio smjer iz oblasti hotelijerstva, autobus je njegova velika strast. Kada je 1992. godine ovaj 57-godišnjak, došao u Njemačku, u hotelijerstvu se zadržao neke tri godine. Nakon toga, počeo je prekvalifikaciju za vozača autobusa.
“Moj ujak je vozio autobus i to je bio moj dječački san”, kaže Mirsad u izjavi za njemačke medije.
Međutim, nije to bila jedina stvar zbog koje se preorijentisao. Naime, drugi razlog je bio prekovremeni radni sati u hotelijerstvu:
“Uvijek se radi vikendom, i veoma često se radilo do dva, tri sata noću”, kaže Mirsad tokom svečanosti upriličene u njegovu čast, koju je organizovao njegov poslodavac.
“I konačno, zbog porodice sam odlučio da promijenim zanimanje”, kaže Mirsad, kojem se jasno na licu vidi da je vožnja autobusa njegova strast.
Ipak, i sam priznaje da vožnja autobusa nije više čisto zadovoljstvo kao nekada. To potvrđuje i Horst Stamler, iz Štutgartskog prevoznog udruženja: “To je naporan posao. Za razliku od vozača kamiona, vozači autobusa voze i vikendom i za državne praznike. I naravno, tokom radnog vremena nailazite na različite profile putnika, od kojih su neki prilično nervozno”, kaže Stamler.
I Mirsad kaže da je imao takva iskustva: “Primjera radi, jednom sam imao jednu putnicu koja se žalila jer sam kasnio tri minute, a ona je morala hitno na aerodrom. Ali, kašnjenja su rijetko kada vozačeva greška. Nekada se može kasniti i do 20 minuta, jer tokom vožnje nailazite na razne situacije. Ali, putnici nisu svjesni toga i zato se komunikacija mora poboljšati”, kaže on.
Njegov šef Kari Buholc svemu tome dodaje i ovo: “Imamo pr.oblem sa vozačima, jer ovdje obuka traje suviše dugo i skupa je. Primjera radi, licenca za vozača u Austriji je negdje između 3.000 i 4.000 eura dok je u Njemačkoj oko 10.000”, kaže on.
Na kraju, Mirsad Talić kaže da mu puno znači to što je izabran za vozača godine jer već dugo radi. Kada je riječ o simboličnom poklonu, zastavici, kaže da će je okačiti iznad kreveta.
KOMENTARI