Vijest o hapšenju najtraženijeg haškog bjegunca na današnji dan 21. jula 2008. odjeknula je svijetom.
Svi su s nestrpljenjem očekivali da vide lice koje je “u zemlju propalo” 12 godina ranije. Novinari i javnost pomno su detaljisali, čekajući lice zločinca koji se smatrao među najodgovornijim za izbijanje rata u Bosni i Hercegovini.
Čekali smo Zlo, čekali smo Črvoloka, čekali smo simbol i ikonu Smrti.
Kad tamo – dr. Dragan David Dabić, čiča zarastao u bijelu bradu i dugu kosu, egzotični tipus koji se bavio alternativnom medicinom, predavao o energiji “s one strane” i prodavao hamajlije i čudotvorne viske.
Pod tom je krinkom u Beogradu (i ponekad u Beču) živio najtraženiji zločinac ovih prostora. Bjegunac, političar, psihijatar, pjesnik… Radovan Karadžić.
“Kao dijete sa svojim dedom volio je da istražuje okolne šume i planine, i mnogo vremena je provodio na obližnjoj planini Kopaonik gde je brao ljekovite trave.
Kao mladić otišao je trbuhom za kruhom u Beograd, odakle je prešao u Rusiju gdje je na Moskovskom univerzitetu diplomirao medicinu (spec. za psihijatriju). Poslije Rusije dr. Dabić je putovao po Indiji i Japanu, da bi se konačno skrasio u Kini gdje je usavršio razne grane tzv. alternativne medicine, s posebnim osvrtom na kontrolu između mozga i tela, meditaciju, jogu, duhovnu prosvećenost i čišćenje, kao i kinesko bilje.”
Ovim riječima je zainteresiranima dr. Dabić a.k.a. Radovan Karadžić prodavao maglu, a vjerovali li ili ne, internet stranica o “iscjelitelju” egzistira i danas, evo i LINK.
Na istoj stranici, među omiljenim izrekama dr. Dabića, našla se i ova: “Onaj koji ne može da se dogovori sa svojim neprijateljima je onaj koga neprijatelji kontrolišu.”
Karadžić je identitet (navodno) ukrao od farmera iz Rume – Dragana Dabića, koji se kleo “svim što postoji” da nije imao pojma kako je kopija njegove lične završila u rukama balkanskog bjegunca.
Na jednom sastanku u kabinetu Borisa Tadića, na kojem je bila i tadašnja crnogorska tužiteljica Vesna Medenica, Miodrag Rakić, šef kabineta Borisa Tadića i – kao šef Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti – član akcijskog tima za pronalaženje i hapšenje Mladića, doturio je Vladimiru Vukčeviću, tužitelju za ratne zločine, papirić na kojem je pisalo:
“Locirali smo R. K.”
Vukčević i jedan od njegovih bliskih suradnika, pogledali su se i zbunjeni, a na papirić napisali: “Jeste li mislili na R. M.?”, jer su pretpostavljali da je riječ o Mladiću.
Međutim, lociran je bio Radovan Karadžić. Bila je to 2008. godina, a na čelu Vlade Srbije bio je Vojislav Koštunica. Agenti BIA-e imali su pouzdanu informaciju da se Radovan Karadžić krije u Beogradu pod imenom Dragan David Dabić.
Radovan Karadžić, alijas dr. Dabić, koji je doživio holivudsku fizičku transformaciju, radio je kao alternativni psihoterapeut i ordinirao na krajnje ekscentričan način, među ostalim tražeći od pacijenata da piju mokraću.
Dovodili su mu i teške psihijatrijske slučajeve, ali nije smio da im prepisuje lijekove. Svima je savjetovao da kako znaju nabave “zoloft” – laički protumačeno, antidepresivni lijek koji aktivira hormon sreće.
Karadžić, dok je bio Dabić, igrao je još jednu ulogu - doslovce je tvorac božićnih i uskršnjih SMS-ova koji su u Srbiji planuli tokom 2000-ih, a koji sadrže religiozne elemente često isprepletene sa šaljivim ili lascivnim upadicama. Da bi bili sigurni da je Dragan David Dabić zaista Radovan Karadžić, agentica BIA-e, lažno je došla zatražiti njegovu pomoć, i dok ju je na sebi svojstven, ekscentrični način, Dabić liječio masažom, ona je uspjela krišom uzeti jednu od dlaka s njegove brade. DNK analizom utvrđeno je da je dr. Dabić, čovjek bujne sijede brade i još bujnije kose, zaista Radovan Karadžić. Inspektori BIA-e, na čijem je čelu tada bio Saša Vukadinović (na čelo BIA-e došao je samo tri dana prije nego što je uhapšen Karadžić) ponovno su se suočili s opstrukcijom. Prije nego što je akcija hapšenja trebala početi, dr. Dragan Dabić (Radovan Karadžić) izašao je s torbom u ruci iz svoga stana i uputio se prema autobusnoj stanici. Agenti BIA-e pustili su ga da sam uđe u autobus koji je vozio prema Zelenom vijencu, a onda ga na pola puta presreli i zaustavili. Uhvatili su Karadžića, koji je namjeravao s obližnjeg stajališta međugradskih autobusa krenuti u Vojvodinu, put nekog od fruškogorskih manastira. Kasnija rekonstrukcija otkrila je da je Karadžić saznao da će tog jutra biti uhapšen pa je namjeravao pobjeći. Dok je bio u autobusu, na putu prema Zelenom vijencu, zgrada u kojoj se skrivao i dalje je bila pod prismotrom. Haaški sud drugostepenom ga je presudom 24. marta 2019. godine osudio na doživotnu kaznu zatvora, zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti, istrebljenje, ubistva, ubistva kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju, nehumana djela i prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade na civile te uzimanje talaca - koje je on počinio u svojstvu prvog predsjednika, tj. efektivnog osnivača entiteta RS i u svrhu stvaranja entiteta RS.
KOMENTARI