One su živjele i umirale čedno, dostojanstveno, tiho…
Na njima je “stajala” kuća cijelog im vijeka.
One su poštovale, trpjele, gutale nepravde, bile zadovoljne i sretne s malo…
One su rađale bez kalkulacija, bez brige – šta će biti sutra?
One su odgajale ljude, a ti ljudi su postajali predsjednici, profesori, radnici, trgovci, ljekari…
Njihovim toplim srcima vraćale su se pune ruke.
Njihovim borama i mahramama radovali su se unuci i pitali – kad ćemo kod nane?
Kod njih provodili raspuste, pravili ljuljaške na starim jabukama, šerovali i zijanili, ali uvijek dobijali ljubav.
Nesebične, koje su štedile na svemu, osim na pružanju ljubavi i topline.
One su znale šta i ko im je najbitniji u životu.Nisu nosale skupocjene bunde, vozale skupa auta, ljetovale na skupim destinacijama, punile ormare skupim stvarčicama. Umrle, a nisu telefon dotakle rukom.
Imamo neuporedivo više nego su one i mogle da zamisle, ali smo stalno nezadovoljne, depresivne, nervozne… Stalno kukamo da radimo mnogo, da nemamo koliko bismo htjele, da ovo, da ono….Šta su one radile? A šta su imale? Radile su kao pet ljudi – i na njivi, i u štali, i u kući… ni mašine za veš, ni mašine za suđe, ručno prale na rijekama, zimi i ljeti, nosale korita za sobom, a sitna djeca, zahtjevni muževi, svekrve, svekrovi…
Porađale se u štalama, iza sijena na livadama… Nisu ni znale ni čule za postporodjajnu depresiju, niti ih je ko pitao kako su. Bog zna koliko su puta gladne legle i ustale. Ma nisu ljudski imale veš na sebi. I sigurno se nisu žalile koliko mi danas kukumavčimo i pištimo, a svak telefon, auto, stan, zgodu, modu….I što mi je najfascinantnije, i pored tolikog posla i muke, pomagale su jedna drugoj.
Moja nana spominje da je imala petoro djece, a petoro njena jetrva koja je malo dalje od nje zivjela. Kaze – ja bih do 3 noću prala ves, jer danju nemam vremena, a ona bi vidjela da mi je upaljeno svjetlo i dotrcala bi da mi pomogne u to doba,i sama umorna i jadna….
One su znale ono što su znale, radile ono što su htjele i morale, ali su sve što su radile radile na najbolji način, bez prigovaranja, očekavnja zahvale, nadoknade, prepričavanja…
One su heroji bez ordenja.
Ovim tekstom ne veličam ni vakat zenskog ropstva, niti ijednu njihovu prozivljenu bol. Veličam velike i moćne duše žena koje su UPRKOS SVEMU I SVAKOME bile i s ovog svijeta odlazile kao neugasive svjetiljke, zeravice, nur….i iza kojih su ostajali tragovi samo dobra.
Fatiha im!
Sara Sabri
KOMENTARI