U razvoju jednog tipičnog bosanskog grada, pored redovnih zgrada za stanovanje, trgovina i biznisa, značajno mjesto imala su mjesta za druženje.
Jedno od tih mjesta, u svakom gradu, bili su i hoteli.
Naš se zvao Sanus, i u prevodu sa latinskog značio je zdravlje.
Kakvo sjajno ime!
E sad, nekom slučajnom prolazniku, bi to bilo malo čudno.
Kako da se hotel zove: Zdravlje.
Možda, da je izgrađen na nekom izvorištu ljekovite vode, ili negdje u prelijepom prirodnom ambijentu, okružen mirisnom crnogoricom, ali u centru grada …
možda bi bilo bolje da se nazvao:
Hotel Most ili Hotel Ušće …
U svakom slučaju, hotel je izgrađen na mjestu gdje je bila neka ljetna bašta.
Kažu da je bila simpatična i romantična, kao i vrijeme i ljudi u to vrijeme.
Nama je bio zabranjen ulaz u hotel, prije nego što smo napunili 18-tu.
To je bilo mjesto rezervisano za ozbiljne ljude, a mi klošari smo dobili zidić iza hotela.
Često puta, smo se pravili ludi, pa onako “slučajno” uđemo u salu … a tamo stolovi puni, orkestar svira pjesme Mikija Jevremovića i ostalih, svi veseli, konobari žurno kruže salom, svi skockani kao za svadbu … i taman kad se ti uživiš u sve to, dočeka te sutra jedinica iz vladanja.
Mogao si krasti grozžđe po čaršijskim dvorištima, loviti golubove u potkrovljima zgrada, cugati na nasipu, al’ u hotel ne …
nema šanse.
Bio je i neki, oniži šef sale, koji nas je vazda ganjao. A mi uporni, ono kad ti kaže, da ne možeš … ma ti ideš, ma sve da je sto jedinica..
Ljeti, kad se otvori bašta, onda si mogao da se malo prošvercaš.
Sjećam se, jednog perioda, kad smo svirali u sali Partizana. Svaki put, poslije svirke, smo završavali u sali za ručavanje … nekako smo se uspjevali prošvercati tamo … šef se napravi da nas ne vidi, a i sala je bila na drugoj strani hotela …
E, a mi, k'o prava gospoda … konobari oko nas , naš sto uvijek pun … sve što zaradimo, odmah potrošimo.
Sjećam se, jedne godine, kad smo redovno završavali na terasi …
sto pun …
ja mislim, da je to prvi i poslednji put, da je neko naručivao gajbe piva u hotelu.
Mi smo uvijek spajali stolove, bend i prijatelji … e sad, zamislite, o kojoj lovi se radilo, kad smo naručivali pivo na gajbe u hotelu.
Uvijek nas je bilo bar dvadestak, i svi ljubitelji dobre kapljice.
Ponekad, kad navratim u grad, uvijek mi se pogled zadrži na terasi hotela Zdravlje.
Učini mi se, da čujem glasove mojih drugara, dok otvaraju “klipare” sa upaljačem.
Učini mi se, da vidim jednog konobara, kojeg smo svi voljeli, pa čak i onog malog što nas je ganjao.
Negdje iz ćoška se čula pjesma:
“Sirtaki je igrala … “
a nad Sanom se dizala lagana magla i sviježi Grmečki zrak se mješao sa prvim poljupcima zaljubljenih, dole na zidicu.
Pomislim, da nekad, jedinica vrijedi žrtve …
U našem, hotelu Zdravlje, odrasla je jedna od najzdravijih generacija našeg grada, kad je kako kaže Sidran, bio “život” kojeg je zamjenila riječ “suživot” …
kao da može biti su-prijateljstvo ili su-raja..
Sve u svemu …
hotel Zdravlje još stoji, baš tamo, gdje su stali naši životi, kao simbol nekog vremena, kad je jedinica iz vladanja, bila u redu.
Stoji kao spomenik jednom vremenu, kojeg proglasiše “nevažećim”, a novi glasački listići izglasaše kraj, našeg zdravog vremena .
Život zamjeni “suživot” a hotel Zdravlje utihnu zajedno sa našim zajedničkim pjesmama.
Braco Ivanić
KOMENTARI