Povodom tragične sudbine mladog Mahira koji je uslijed vršnjačkog nasilja i nespremnosti društva da ga zaštiti, počinio samoubistvo, oglasilo se Društvo psihologa Federacije Bosne i Hercegovine svojim otvorenim pismom.
Prenosimo ga u cijelosti:
Ne postoje riječi izgovorene ili napisane kojima bi se izrazila sućut Mahirovoj porodici, niti kojima bi se mogla izreći tuga zbog izgubljenog života. Jednog djeteta više nema i za njegovu smrt smo odgovorni svi, kao što smo odgovorni i za patnju koju doživljavaju zlostavljana i ponižavana djeca u našim školama.
Lako je reći – nismo znali, lako je reći – nismo smjeli ili nismo mogli ništa učiniti. Ovo nas sve zajedno ne lišava lične odgovornosti za nasilje koje trpe djeca u školama.
Već dugi niz godina članovi Društva psihologa FBiH upozoravaju naproblem nasilja u školama kroz istupe u medijima, komentare i prijedloge kako da se krene sa prevencijom najvećeg problema sa kojim se suočavamo. Ali, očigledno da su ti istupi bili neprepoznati kao upozorenja i pozivi na akciju. Naša odgovornost kao Društva psihologa je što nismo bili agilniji oko zagovaranja mjera prevencije vršnjačkog nasilja.
Međutim, niz je faktora koji ukazuju na to da prevencija vršnjačkog nasilja mora postati prioritet svih prioriteta za sve nas:
1. Živimo u društvu koje ima izuzetno visok prag tolerancije na agresivnost i nasilje. Situacije koje bi u nekim drugim društvima bile alarm za uzbunu, kod nas se vide kao dječije svađe. Što više, nasilnici često budu potkrijepljeni za svoja ponašanja i postaju najpopularnija djeca u razredu.
2. Živimo u društvu prepunom straha od posljedica ukoliko pokažemo otpor i javno prozovemo nasilnike. Spremni smo zažmiriti na nasilje iz straha za vlastitu egzistenciju i položaj.
3. Ne postoji program senzibilizacije na nasilje kako za djecu, tako i za odrasle kojima bi se preventivno djelovalo u cilju smanjenja nasilničkih ponašanja.
4. Živimo u društvu u kojem je odgoj postao privatna stvar. Mi svi, kao sistem, ponašamo se ignorantski na ovu činjenicu, kao da se posljedice odgoja u porodici ne prelijevaju u javne sfere i socijalne situacije kao što je školska.
“Zaboravljamo” da sistem vrijednosti i podržavana ponašanja u porodici ne moraju da budu i vrijednosti i ponašanja u javnom okruženju. Ono što je važno da svi znamo, procenat sociopata i psihopata među zlostavljačima nije ništa veći nego u općoj populaciji i svi nosimo potencijal i da budemo žrtve i da budemo zlostavljači. Da li će se osobe odvažiti da zlostavljaju druge zavisi od pravičnosti, brzine i konzistentnosti sistema kažnjavanja i kulture koja podržava ili ne podržava nasilje.
Odgoj djece u školi mora postati javna stvar. Moć i nasilje ne smiju više biti vrijednosti u školama i crta se konačno mora povući između životnih stilova i socijalne patologije. Niko nema pravo da zlostavlja druge i svi imaju pravo da nauče što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje u javnom okruženju.
Stoga vas, izabrane zvaničnike u vladama na svim nivoima Federacije, pozivamo da shvatite da je situacija alarmantna, da djeca pate i da se sve veći broj djece javlja za pomoć stručnjacima za mentalno zdravlje zbog problema vezanih za školu. Također insistiramo da shvatite da jednokratne priče, emisije i jednodnevne radionice ne rješavaju problem. Samo kontinuirani rad školskog psihologa i nastavnika sa djecom, te kreiranje školske klime koja ne tolerira nasilje može donijeti rezultate.
Stoga vas pozivamo da, po hitnom postupku, pronađete sredstva u budžetima, oformite interdisciplinarne timove stručnjaka i započnete s implementacijom projekata Škole s nultom tolerancijom na nasilje na čitavom području pod vašom administrativnom ingerencijom. Društvo psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine sa svojim podružnicama u čitavoj Federaciji se stavlja na raspolaganje za svaku pomoć, navodi se u otvorenom pismu Društva psihologa FBiH.
Ovakvi programi već postoje, njihovi efekti su dokazani u zemljama regije, na vama je da odlučite da se sa ovim problemom uhvatite u koštac na način koji je utemeljen u nauci i struci. Roditelji svoju djecu povjeravaju sistemu u uvjerenju da će im dijete biti zdravo i sretno. Roditelji ne zaslužuju da brinu hoće li im dijete uspješno preživjeti školovanje. Ovaj sistem konačno mora djelovati sa jednim ciljem – da nam djeca budu zdrava i sretna.
Radiosarajevo
KOMENTARI