Prvi ljudi u Evropi doživjeli su klimatske promjene koje su možda bile razlog njihovom nestanku.
Preci modernih ljudi već su živjeli na italijanskom i pirinejskom poluotoku prije 1,2 do 1,4 miliona godina, što mogu potvrditi ostaci pronađeni u arheološkom nalazištu Atapuerca, na sjeveru Španije. Ali njihovim mogućim nasljednicima, Homo antecesoru, također pronađenom na nalazištu u blizini grada Burgosa , trebalo je gotovo pola milijona godina da se pojave. Postavlja se pitanje: što se dogodilo između?
Danas je paleoklimatsko istraživanje otkrilo ekstremnu hladnoću koja je vjerovatno promijenila klimu i okoliš prije svih tih godina. Bilo je toliko ozbiljno da je možda ono uzrokovalo nestanak ljudske vrste s evropskog tla.
Klima Pirenejskog poluotoka, kada su stigli preci modernog čovjeka, bila je sredozemna. “Više mediteranski nego sada”, pojašnjava Juan Luis Arsuaga, sudirektor lokacije Atapuerca.
Ti hominini još nisu poznavali vatru, niti su ovladali tehnologijom obrade životinjske kože za borbu protiv hladnoće. Također se vjeruje da ravnoteža masti u tijelima ovih ranih doseljenika također nije bila najprikladnija za hladnu klimu. Stoga su sigurno imali teška vremena kada je, prije 1,1 milionn godina, nastupilo novo ledeno doba, ono koje je potpuno prekrilo Britansko otočje, La Manche i gotovo cijelu Evropu ledom. Kao što će se kasnije dogoditi s neandertalcima (i s nama sapiensima), južna je Evropa morala biti posljednje utočište. No, prema studiji koja je sada objavljena u časopisu Science, ta je glacijacija imala tako ekstreman vrhunac hladnoće da je promijenila klimu i okoliš u okolnim područjima. Prema autorima članka, hladnoća je trebala uništiti te prve Evropljane.
Tragovi u ovoj priči o istrebljenju klime počinju u rijeci Tagus i završavaju na dnu okeana. Oko 120 milja od obale Portugala, jugozapadno od Lisabona, nalazi se lokacija poznata naučnicima kao U1385. Iz morskog dna izvađeno je nekoliko jezgri sedimenta koji su ispisali klimatsku povijest zadnjih 2,5 miliona godina.
U njegovim različitim slojevima nalaze se fosili foraminifera, morskih organizama s oklopom, koji su ključni za proučavanje prošlosti. Sastav ovih školjki može objasniti kakva je bila voda kad su nastale. Na primjer, poslužili su da pokažu kako je asteroid ili meteorit koji je davno izbrisao dinosaure zakiselio more. U ovoj nedavnoj publikaciji, istraživači otkrivaju da su, tokom ove glacijacije, vode Atlantika usporile, s padom u takozvanoj atlantskoj meridionalnoj preokretnoj cirkulaciji (AMOC) skupu struja koje mijenjaju klimu sjeverne hemisfere. .
Najočitija posljedica ovog usporavanja okeana, zbog doprinosa arktičke slatke vode i napredovanja leda, bio je pad temperature mora. Koliko je tačno palo detaljno je opisala Joan Grimalt, istraživačica na Institutu za dijagnostiku okoliša i studije vode (IDAEA-CSIC) i koautorica rada u Scienceu.
“Prosječna temperatura vode na ovoj geografskoj širini je 19 stepeni celzijusa u naše vrijeme. Tokom tog događaja spustila se na 5 ili 6 stepeni, dok je u drugim glacijacijama padala na 10 stepeni. Ne postoji način za mjerenje unutarnje temperature. Ali, iako to nije matematički, općenito, pad od jednog stepena na moru odgovara padu od tri stepena na kopnu. Iz vruće mediteranske klime, s Pirinejskog poluotoka, otišli smo u jednu poput one u Sibiru. A to se, uz ekstremnu hladnoću, prevodi u manju dostupnost voća i životinja za prehranu”, ispričala je Grimalt.
U jezgrama tog morskog dna nalazi se i pelud kopnenih biljaka. Ovo potvrđuje ono što je Grimalt rekla. Prva autorica studije je Vasiliki Margari sa Univerziteta u Londonu.
Margari je stručnjak za palinologiju, dio botanike posvećen proučavanju peludi i spora. Ona objašnjava kako je pelud tamo dospjele: rijeka Tejo, a ne vjetar, odnijela ih je u more. Iz analize ove peludi Margari zaključuje da se vegetacija radikalno promijenila: glacijacija, koja je trajala hiljadama godina, uzrokovala je propadanje drveća i napredak stepskih biljaka. Prisutnost stepske peludi na morskom dnu povećana je za 45%.
“Tokom ekstremne hladnoće prije 1,1 milion godina, (došlo je) do velike ekspanzije stepskih biljaka; umjereno drveće i vrištine gotovo su nestali,” objašnjava Margari. Ovaj ekstremni događaj trajao je 4.000 godina.
Ranije nije bilo moguće povezati ovo klimatsko zahlađenje sa sudbinom prvih doseljenika Evrope. Ovo je sada konačno učinjeno uz pomoć superkompjutera.
“Kako bismo kvantificirali utjecaj (hladnoće) na ljudsko zanimanje, pokrenuli smo sveobuhvatan klimatski model i (ispitali) model ljudskog staništa u našem superkompjuteru Aleph. Rezultati ovih kompjuterskih eksperimenata su jasni: prvi ljudi u Evropi nisu mogli preživjeti ovu ekstremnu glacijaciju i s njom povezan veliki pad neto primarne produktivnosti i vegetacije”, navodi Axel Timmermann, istraživač na Nacionalnom univerzitetu u Pusanu (Južna Koreja) i koautor studije
Rezultati ovog rada odgovarali bi nepostojanju ljudskih ostataka ili kamenih alata u Evropi stotinama hiljada godina nakon tog razdoblja klimatskih promjena. Teza je da je, samo dugo vremena kasnije, Homo antecessor pronađen u Atapuerci bio dio novog vala ljudskih predaka koji su ponovno kolonizirali Evropu. Već su vladali vatrom i znali su iskoristiti životinjsku kožu. Kako su bile bolje prilagođene hladnoći, mogle su preživjeti.
Međutim, Juan Luis Arsuaga, jedan od najupućenijih paleoantropologa kada je u pitanju ovaj dio ljudske evolucije, dovodi u pitanje glavne zaključke ovog rada.
“Pomorski dokazi su od velike važnosti, ali su potrebni zemaljski zapisi. Arktičku floru i faunu nismo vidjeli sve do posljednjeg ledenog doba (koje je započelo prije otprilike 110 000 godina i završilo prije otprilike 10 000 godina). Pirenejski poluotok nikada se nije smrzavao, niti je postojao permafrost sve do ove glacijacije. Činjenica da nema zapisa o ljudskim fosilima i njihovom kamenom posuđu u razdoblju između prvih poznatih doseljenika Iberije i Homo antecessora ne znači nužno da niko nije živio u Evropi u tom međurazdoblju. Moguće je da samo još nismo pronašli dokaze o njihovoj prisutnosti”, kazao je Arsua.
Dakle, što se dogodilo u tom razdoblju nakon ekstremne hladnoće? “Ne znamo”, priznaje Arsuaga.
KOMENTARI