Selo Bsania nije bilo veliko, ali je mnogima bilo dom. Redovi modernih stambenih zgrada, s balkonima koji gledaju na sirijsko selo prema Turkiye. Abu Ala’ ga opisuje kao uspješnu zajednicu. “Imali smo dobre komšije, dobre ljude. Oni su sada mrtvi. Šta da radim? Nema šatora, nema pomoći, ništa. Do sada nismo dobili ništa osim Božije milosti. A ja sam ovdje ostavljen da lutam ulicama”, rekao je ovaj religiozni čovjek.
Šatori su toliko blizu graničnog zida između Sirije i Turkiye da ga skoro dodiruju. Oni koji žive na sirijskoj strani možda su već raseljeni zbog više od decenije dugog građanskog rata u zemlji, a proteklih su dana preživjeli zemljotres. Katastrofe se nižu u Siriji.
Zemljotres je donio haos u obje zemlje. No, međunarodni napori za pružanje pomoći osujećeni su kontrolnim punktovima. U južnoj Turkiye nalaze se hiljade spasilaca s teškom mehanizacijom. Bolničari i psi tragači zakrčili su ulice i još rade na pronalaženju preživjelih. U ovom dijelu sjeverozapadne Sirije, koju drži opozicija, nema ništa od toga.
Reakcija pomoći u Turkiye je kakofonija – sirene hitne pomoći trube cijelu noć, dok bruje desetine mašina koje uklanjaju beton 24 sata dnevno. Među maslinicima u selu Bsania, u sirijskoj provinciji Idlib, uglavnom vlada tišina.
Kuće u ovom pograničnom području su novosagrađene. Sada ih je više od stotinu srušeno, pretvorilo se u sablasnu, bijelu prašinu koja se raznosi poljoprivrednim zemljištem.
Potres je progutao Abu Alin dom i odnio živote dvoje njegove djece.
“Spavaća soba je ondje, to je moja kuća”, kaže, pokazujući na hrpu ruševina. “Moja žena, ćerka i ja smo spavali ovdje. Wala’, petnaestogodišnja devojčica, bila je na ivici sobe prema balkonu. Buldožer je pronašao pa sam je uzeo i ukopao”, ispričao je za BBC.
U mraku, on i njegova žena držali su se za masline dok su naknadni potresi ljuljali tlo.
Sirijske snage civilne odbrane, poznate i kao Bijeli šlemovi, koje djeluju u područjima pod kontrolom opozicije, učinile su sve što su mogle s pijucima i pajserima. Spasioci, koji dobijaju sredstva od britanske vlade, nemaju savremenu opremu za spašavanje.
Abu Ala’ se slomio dok je opisivao potragu za svojim nestalim 13-godišnjim sinom, Ala'om.
“Nastavili smo kopati do večeri sljedećeg dana. Neka Bog da snage tim ljudima. Prošli su kroz pakao da iskopaju mog sina.”
Dječaka je sahranio pored njegove sestre.
Selo Bsania nije bilo veliko, ali je mnogima bilo dom. Redovi modernih stambenih zgrada, s balkonima koji gledaju na sirijsko selo prema Turkiye. Abu Ala’ ga opisuje kao uspješnu zajednicu.
“Imali smo dobre komšije, dobre ljude. Oni su sada mrtvi. Šta da radim? Nema šatora, nema pomoći, ništa. Do sada nismo dobili ništa osim Božije milosti. A ja sam ovdje ostavljen da lutam ulicama”, rekao je ovaj religiozni čovjek.
Ismail al-Abdullah, pripadnik Bijelih šljemova umoran je od napora i, kako on opisuje, nebrige svijeta za sirijski narod. On kaže da međunarodna zajednica ima krv na rukama.
“Prestali smo tražiti preživjele nakon što je prošlo više od 120 sati. Dali smo sve od sebe da spasimo naše ljude, ali nismo uspjeli. Niko nas nije slušao. Od prvog sata smo pozvali na hitnu akciju, hitnu pomoć. Niko nije reagovao. Samo su govorili: ‘Mi smo uz vas’ i ništa drugo. Rekli smo, potrebna nam je oprema. Niko nije odgovarao”, ispričao je.
Osim nekoliko španskih doktora, nijedan međunarodni tim pomoći nije stigao u ovaj dio Sirije. To je enklava otpora vladavine Bashara al-Assada. Kontroliše ga Hayat Tahrir al-Sham (HTS), islamistička grupa koja je nekada bila povezana s Al-Kaidom. Grupa je prekinula te veze, ali gotovo sve vlade nemaju veze s njima.
Sve vrijeme boravka reportera BBC-ja u Siriji, naoružani ljudi, koji nisu htjeli da budu snimljeni, pratili su ih i stajali podalje.
Više od decenije u zaustavljenom građanskom ratu u Siriji, 1,7 miliona ljudi koji žive u ovoj oblasti nastavljaju da se protive vladavini predsednika Asada. Žive u improvizovanim kampovima i novoizgrađenim skloništima. Većina je bila raseljena više puta, tako da je život ovdje bio vrlo težak i prije zemljotresa.
Međunarodna pomoć koja stiže u ovaj dio Sirije je mala. Mnoge žrtve zemljotresa prebačene su u bolnicu Bab al-Hawa, koju podržava Sirijsko-američko medicinsko društvo.
“Sa samo jednim ultrazvukom, odmah nakon zemljotresa pregledano je 350 pacijenata”, izjavio je opći hirurg dr. Farouk al-Omar.
Upitan za međunarodnu pomoć, dr. Farouk al-Omar odmahuje glavom i smije se.
“Ne možemo više o ovoj temi. Mnogo smo pričali o tome. I ništa se nije dogodilo. Čak i u normalnoj situaciji, nemamo dovoljno medicinskog osoblja, a zamislite samo kako je u ovoj katastrofi nakon zemljotresa”, kaže on.
Na kraju hodnika, beba leži u inkubatoru. Lobanja Mohammada Ghayyath Rajaba ima modrice i zavoje, a njegov mali grudni koš diže se i spušta zahvaljujući respiratoru. Doktori nisu sigurni, ali misle da je star tri mjeseca. Oba roditelja su mu poginula u zemljotresu, a dok je plakao, čuo ga je komšija koji ga je pronašao samog u mraku, u ruševinama svoje kuće.
U gradu Haremu, Fadel Ghadab je izgubio tetku i rođaka.
“Kako je moguće da su UN poslale samo četrnaest kamiona pomoći? Ovdje nismo dobili ništa. Ljudi su na ulicama”, ogorčen je.
Pomoć stiže u Siriju, ali premalo i prekasno.
U nedostatku međunarodnih spasilačkih timova u Haremu, djeca uklanjaju ruševine. Muškarac i dva dječaka koriste dizalicu da razdvoje srušene ostatke zgrade, pažljivo stavljajući hranu za životinje na deku.
Dan se završava i moram da idem. Prelazim granicu nazad u Turkiye i uskoro se nalazim zaglavljen u saobraćajnoj gužvi, među ambulantnim vozilima, građevinskom opremom, u zastoju nacionalnog i međunarodnog odgovora na pomoć.
Telefon mi zvoni. Stiže poruka turskog spasioca, koji mi javlja da je njegov tim pronašao ženu živu nakon 132 sata zakopanu ispod svoje kuće. Iza, u Siriji, kako pada mrak, zavladala je samo tišina.
KOMENTARI