Ovo je jedna od onih knjiga koje su potrebne i žrtvama i preživjelima Srebrenice kao i nama koji to nismo doživjeli’, zapisao je Faruk Šehić o knjizi Kopča.
Na 168. stranice knjige svjedočimo tragediji jedne porodice čiji su muški članovi ubijeni u genocidu u Srebrenici. Autorica Nirha Efendić piše o nestanku svog oca i brata i suočava nas sa svojim ličnim i višestrukim iskustvom genocida.
O Kopči, negatorima genocida, Srebrenici danas i onima koji su preživjeli govorila je za portal Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba: Roman se bavi nestankom Vašeg oca i brata u genocidu u Srebrenici, a “svaka sličnost likova u ovome romanu sa stvarnim likovima krajnje je namjerna i višestruko provjerena”. Možete li nam reći kako je Kopča nastala i s čijim mislima i ispovijestima se čitateljke i čitatelji susreću?
Nirha Efendić: Možda i nije trebalo da pišem taj epigraf, jer sam mislila na sličnost sa stvarnim osobama. Neko je kasnije “stvarne ličnosti” promijenio u likove i ja to više nisam upratila. Da, bavi se nestankom oca i brata i, općenito, odrazom koji je tragedija Srebrenice ostavila u mojoj duši – što jeste uloga književnosti kao takve. Ne, naime, da govori o događajima, nego o refleksijama tih događaja i njihovim fosilima u nama. Dugo mi je trebalo da napravim ovu knjigu, a napisala sam se različitih tekstova u životu: stručnih, naučnih, ogleda, prikaza, recenzija, studija…. Međutim, Kopčaje stvaralački rad. Mogla je nastati ljepša knjiga od ove, a da nisam napisala niti jedan ranije spomenuti tekst i da sam imala više dara i, pritom, četrdeset godina neumorno čitala djela koja se ubrajaju u najljepšu svjetsku književnost. (Ah, kako bi se moja duša nauživala! – šteta što nije onoliko koliko je željela.) Ne znam, nisam sigurna još uvijek jesam li dovoljno sposobna da nešto lijepo napravim.
Ja sam učila teoriju književnosti, književne teorije (što je značajno različito od teorije književnosti), književnu historiju i historiju književnosti, sve obrasce koji su mi pomagali u analizi nekog djela ili prepoznavanju dobrog ili manje dobrog stvaralaštva. Nikada, međutim, pa i sa doktoratom iz književnosti, ne postajete pisac. To ne možete postati tako što naučite kako se piše. Pisac (stvaralac) se rađa. Naravno, samo rođenje talenta predstavlja tek mali postotak njegova uspjeha, onaj nedvojbeno najveći jeste njegov neprestani i marljivi rad te brušenje urađenog. U ovom trenutku sjetih se jednog skulptora koji je u ratu, u jednoj prilici, rekao: “Ove ruke moraju da rade!” I radio je, naradio se. Nadaren čovjek ima potrebe da ispolji taj svoj talent. Zašto su njegove ruke morale da rade? Zbog iste sile koja pjesnika tjera da osjeća svijet i da nam to osjećanje saopći.
A potom dolazi i potreba da se ispriča jedno veliko i značajno iskustvo. Ni to ne može učinkovito bez rada i čitanja, mnogo čitanja. Bilo bi dobro još više čitati, ali iskustvo se hrve s vremenom i želi da probije vani. Malo i probije, iscuri, nešto se i napiše, pa se onda ostavi sastrane taj tekst da odleži i da se vidi može li se šta iskoristiti kasnije od njega; je li, naime, nastala neka ruda koju treba obraditi. I opet čitanje i rad (mislim na istraživanje, kopanje po dokumentima i prošlosti) i razmišljanje kako brusiti materijal. Sjetih se Sidrana kako je u jednoj prilici, nakon zahvata na očima, rekao kako je potišten ne zato jer ne vidi pisati, nego što ne može čitati.
Čitatelji se u Kopči ponajviše susreću sa mojim ličnim i višestrukim iskustvom genocida. Ako me pitate je li to iskustvo moglo biti ljepše napisano, onda bih vam rekla da jeste, moglo je. Ali, ako me pitate da li je moglo biti iskrenije napisano, onda bih vam odgovorila da vjerovatno nije.
Radiosarajevo.ba: Kako je izgledao život u ratnoj Srebrenici, po čemu ga pamtite?
Nirha Efendić: Nedavno sam, po preporuci Buybookove urednice, Ene Hasečić pročitala izvrstan roman ruske književnice tatarskih korijena Jahine Guzelj pod naslovom Zulejha otvara oči. Glad koju je Zulejha osjetila u sibirskoj zabiti nakon mučne deportacije potsjetila me na našu glad i oskudicu u Srebrenici u zimu 1992-1993. Osim gladi i izolacije, vladao je i neprestani (potisnuti) strah od smrti – metkom, granatom, ili, još gore – gadnim ranjavanjem u kojem smrt dolazi sporo i neumoljivo. To stanje, gore od smrti, zadnja je stanica, ne znam šta je gore od toga.
Radiosarajevo.ba: Imate li ikakva saznanja o osobama koje su ubile Vašeg oca i brata, da li ste nakon objavljivanja Kopče došli do nekih novih informacija?
Nirha Efendić: Nemam još nikakvih saznanja ko je ispalio taj smrtonosni hitac. Teško je očekivati da će ova knjiga utjecati na neke tokove istrage, jer nju prvenstveno čita publika koja, polahko, svojim čitalačkim angažmanom, formira kolektivnu svijest o velikoj tragediji koju treba pamtiti da bi se naučile neke lekcije iz prošlosti. Ta je tačka u ovom trenutku mnogo udaljena od niza pojedinaca koji su učestvovali u organizaciji masovnog pogubljenja ljudi. Ali, da smo na ispravan način formirali kolektivnu svijest o tragediji naših predaka, možda bismo danas živjeli u sretnijim okolnostima. Kopča je samo jedan mali djelić u mozaiku koja treba da utječe na formiranje kolektivne svijesti o genocidu i njegovim posljedicama.
Radiosarajevo.ba: Knjiga Kopča govori o Vašoj ličnoj tragediji, da li Vam je pomoglo pisanje u jednom terapeutskom smislu?
Nirha Efendić: Vjerujem da jeste. Nisam se, međutim, rukovodila tim ciljem. Šta više, željela sam da napravim nešto vrijedno, nešto što će trajati. Nije to bilo lahko postići. Postoje različite i brojne radionice koje pomažu u terapeutskom smislu. Možda je to negdje i kreativno pisanje. Znam da ljudi boje, slikaju na svili, ili rade nešto treće da se relaksiraju. Ne može se dobra književnost stvarati bez mnogo rada, a rad je disciplina i obaveza. Terapija opuštanja i psihičkog rasterećenja prvenstveno isključuje svaku obavezu, svako “moranje”, sve ono što vas tereti i u izvjesnom smislu stvara pritisak.
Radiosarajevo.ba: Posjećujete li danas Srebrenicu i možete li nam reći kako Vam ona izgleda? Imate li i Vi osjećaj da se ovim dijelom naše zemlje bavimo samo nekoliko dana u julu?
Nirha Efendić: Veoma često sam tamo. Ma koliko zvučalo čudno, Srebrenica djeluje iscjeliteljski na mene. Ipak, rastužim se kad vidim da je sve manje ljudi, da se i povratnici smanjuju, da nam se izmiču godine i prilike da nešto napravimo. Da, Srebrenicom se bavimo u julu, a počesto se sjetim razdoblja kada smo se grčevito borili da se barem taj jedan dan u julu sjetimo (barem u pojedinim kantonima) Srebrenice i njenih žrtava. Ja, unatoč svemu, mnogo vjerujem u snagu preživjelih. Dajte mi i bar jedan razlog zbog kojeg bih u tu snagu trebala posumnjati.
Radiosarajevo.ba: Koliko je važno da se o genocidu u Srebrenici i ratu u Bosni i Hercegovini govori jasno i glasno?
Nirha Efendić: Veoma je važno govoriti o genocidu. I ne postoji nikakva realna sila koja može zaustaviti priču o Srebrenici. Mi smo prebrojali ubijene – to je zvaničan broj od 8372 ljudi, alimislim da nikada nismo prebrojali preživjele. Idemo malo razmisliti o tom broju ljudi, ako ništa dugo. Gdje god da se nalaze na zemaljskoj kugli, predstavljaju jedan korpus koji trajno i neupitno povezuje istina o Srebrenici. Da sam ja, kojim slučajem, ne dao Bog, s one strane, ne bih smjela zaspati nijedne sekunde zbog straha od te “metafizičke sile” koja se kreće inercijom ljudske ćudi da se stvari poravnaju i izvedu na čistac.
Radiosarajevo.ba: Prošle sedmice austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen dodijelio je najviše državno odlikovanje Peteru Handkeu, negatoru genocida i ljubitelju politike Slobodana Miloševića, kako to komentarišete?
Nirha Efendić: Medalja časti na lenti dodijeljena Peteru Handkeu od austrijskog predsjednika me ne iznenađuje. Kako jedan predsjednik treba da se ponaša prema svom nobelovcu!? Ali pogledajmo ovako: jednom sam pročitala izjavu Marka Vešovića, koji je svoju pjesničku i ljudsku širinu višestruko dokazao, kako nagrade pokvare pisca. Vjerujem da je mislio kako nagrade poljuljaju prijeko potrebne slobode, kao i samokritiku – bez kojih nema iskrenosti i nema dobre književnosti.
Ne znam tačno da li su nagrade tu da ga pokvare ili da mu, kako nam se čini, uz priznanje, daju vjetar u jedra da i dalje stvara, ali, ako je Vešović bio upravu, onda je Hendke dobio mnogo napona koji mu jedra drži i usmjerava. Neka vrijeme učini svoje. Generacije iza nas će sve nas ponovo procjenjivati.
Radiosarajevo.ba: Nažalost, suočeni smo i s onima koji uporno poriču da se genocid dogodio, kako se boriti protiv toga?
Nirha Efendić: Ta su negiranja jadna, površna, naučno neutemeljena i služe samo u politikantske svrhe. Međutim, nama je sada stavljeno u zadatak da se bavimo i tim provokacijama, baš zato jer smo istinu dokazali na najvišoj instanci. Ali mi smo sviknuti na neumoran rad, ne znamo drugačije i dobro je da je tako. Uvijek morate nešto raditi, nema previše odmaranja, jer bilo kakav zastoj se, u principu, pretvara u korak nazad. Naravno, svi skupa trebamo biti zabrinuti koliko propagande utječu na kolektivnu svijest i da, nažalost, svijet i jeste masa koja se povodi za pričom vođe, a narative formiraju oni koji imaju pozicije i moć upravljanja masama. Ako duhovni prvaci u jednom narodu primijete da su im laži sastavni dio nacionalne kulture, šta onda tek misliti o njihovim ljigavim političarima? Ipak, vjerujem da će ova “metafizička sila” koju sam prethodno spominjala doskočiti i tim objedima na najbolji način.
Radiosarajevo.ba: I za kraj, kome biste preporučili da pročita Vašu knjigu?
Nirha Efendić: Preživjelima, kojima bi ona možda mogla pomoći da, zajedno sa mnom, prerade prošlost i vidaju rane slične mojima, a zatim srednjoškolcima i studentima. Ovo govorim iz razloga jer je meni mnogo pomogla Emirova (Suljagić op.a.) Razglednica iz groba kada je izašla 2005. Naravno, neizostavno i na kraju bih se željela zahvaliti Faruku Šehiću i Amini Bulić što su vjerovali u mene i pomogli mi da ovo svoje pisanje poguram od sebe, te mužu i djeci koji su trpili moju mentalnu odsutnost, sve vrijeme hronično bolujući Srebrenicu zbog mene.
KOMENTARI