Obitelj Kazaz, od jednog roja koji je dobila na dar, danas raspolaže s 500 košnica

U obitelji Kazaz se bave pčelarstvom već pet generacija i, prema saznanjima od predaka, to bavljenje pčelarstvom datira iz razdoblja između 1830. i 1850. godine.

Kazazi su vlasnici 500 košnica pčela, a u rad je uključena cijela obitelj. Imaju i svoju trgovinu u kojoj se prodaju svi proizvodi od meda. Povijest bavljenja pčelarstvom u obitelji Kakaz potječe od  Sulejmana, djeda Mirsadovog djeda Smaje, koji je u to vrijeme imao oko 60 pletenih košnica koje su se pravile od pruća te se lijepile glinom i slamom, a bilo je i pletenih košnica koje su se prele od  ražove i pšenične slame. Te su se zvale vrške. U Drugom svjetskom ratu su potpuno uništene, a Mirsad je i u ovom posljednjem ratu ostao bez i jedne košnice. Mirsadu je njegov punac Adil Ćenanović 1993. godine, koji je također bio pčelar, poklonio jednu košnicu i od tada do danas uspio je registrirati svoj mali obrt. Nakon 15 godina predanog rada danas imaju 500 košnica i upravo od toga ova obitelj živi i školuje djecu.

“Moram reći da svaka obitelj  koja ima najmanje 150 rojeva može solidno živjeti od pčelarstva”, priča nam Mirsad.

Kako je krenulo…

Ova obitelj je jedina u Unsko-sanskoj županiji koja je otvorila u središtu grada  specijaliziranu trgovinu meda i svih proizvoda od meda. Svaku večer, kaže Emira, imaju obiteljski dogovor gdje svatko dobije svoj dnevni zadatak. Tako njihov obiteljski obrt funkcionira.

“Naše kćerke su nam i kćerke i sinovi, rade sve ne birajući posao. Tako smo one i ja zadužene za izradu ljekovitih preparata na bazi pčelinjeg meda, potom tu je propolis, cvjetni prah (pelud), matična mliječ, odvajanje matica… I dok se ja nalazim u trgovini, svaki put jedna od njih zadužena je za pripremu ručka. Samo ovakvim organiziranim  radom mnogo toga se može postići. Ništa se ne smije prepustiti slučaju”, kaže Emira.

“Djed moga djeda Smaje Kazaza, Sulejman, živio je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća i jedan je od prvih predaka koji se uz poljoprivredu i stočarstvo bavio i pčelarstvom. On se pčelarstvom u to vrijeme bavio s košnicom koja se zvala vrškara i bila je pravljena od pruća koje je bilo oblijepljeno mješavinom zemlje i slame”, priča Mirsad. U vremenu kada brojni građani USŽ-a, a i BiH sa završenim fakultetima raznih profila lutaju gradom bez zaposlenja, on se, zajedno sa svojom obitelji, opredijelio baviti pčelarstvom, a u  pčelarstvu ima puno posla s oko 500 košnica.

Ponosan je: sa suprugom Emirom i tri kćerke uspjeli su napraviti impozantnu pčelarsku tvrtku koja se sastoji od velike radionice koja ima kapacitet proizvodnje oko 1200 košnica godišnje, centra za selektivni uzgoj i reprodukciju matica sive pčele čiji je kapacitet oko 3500 matica na razini jedne pčelarske sezone, pogona za vrcanje i preradu meda (prerađuju pčelinje proizvode u ljekovite pripravke od kojih trenutačno imaju preko sedamdeset vrsta ljekovitih preparata). Također imaju 400 pčelinjih zajednica za selidbu koje na godišnjoj razini mogu proizvesti više od deset tona meda…

“Sve je to okrunjeno vlastitim radom i trgovinama za prodaju meda i ostalih proizvoda od pčela”, priča Mirsad. Jedna od tih trgovina je i prva specijalizirana trgovina meda u Unsko-sanskoj županiji u kojoj i razgovaramo s Mirsadom i koja se nalazi u strogom središtu grada. Sve tri kćerke su itekako angažirane, bez njih bismo jako teško moja supruga i ja funkcionirali u procesu proizvodnje i prerade meda. Oni koji išta znaju o pčelama mogu lako pretpostaviti koliko ima posla oko 500 košnica od kojih se seli preko 400. Ovo je posao koji ima dobru perspektivu i sve tri kćerke vidim kao svoje nasljednice jer ih stalno učim i dajem im potrebno znanje da jednog dana mogu biti samostalne pčelarice. Često im u šali volim reći: ‘Tko ne zna raditi za sebe, brzo nauči raditi za drugog’”, kaže Mirsad.

Preparati od pčelinjih proizvoda

Često ga, kaže, pitaju za kvalitetne proizvode od meda, peludi i propolisa.

“Često mi to pitanje postavljaju, ali ja svima naglašavam: mi ne proizvodimo lijekove, mi radimo preparate od različitih pčelinjih proizvoda koji su nadopuna svakodnevnoj prehrani, a to je velika razlika od lijekova. Ipak, za lijekove je potrebna farmaceutska industrija koja se striktno time bavi .Preparati koje mi proizvodimo su pripremljeni po tradicionalnoj recepturi i imaju dobar učinak na zdravlje ljudi, napravljeni su od pčelinjih proizvoda na prirodnoj bazi i kao takvi su neškodljivi u svakodnevnoj prehrani”, kaže Kazaz. Pored  posjedovanja velikog broja košnica s rojevima pčela u okviru obrta u obitelji imaju veliku stolarsku radionicu s kapacitetom oko 1200 košnica u proizvodnji i nemaju nikakvih problema s plasmanom svojih proizvoda od drveta jer se drže tradicije i kvalitete u proizvodnji.

“Dobar dio proizvodnje je potreban i nama jer moramo obnavljati i svoje košnice. U početku, dok su nam kćerke bile malene, moja supruga i ja smo se bavili izradom košnica  za vlastite potrebe, a kako su nam djeca odrastala, izradom košnica se bavimo moje kćerke Dženana i Amina i ja, tako smo se uhodali u poslu da nam drugi pomagači nisu potrebni”.

Kada je u pitanju njihova trgovina, jedina takva specijalizirana u ovoj županiji, naš sugovornik kaže da su u početku imali malo problema jer je to specijalizirana trgovina pčelinjih proizvoda, ali se ljudi s vremenom naviknu.

“Sad kad žele kupiti čist prirodan med, znaju za našu trgovinu i dolaze s namjerom u kupnju prirodnog meda. Uglavnom se radi između 8 i 10 sati dnevno i svi smo angažirani s tim da u sezoni ima znatno više posla, pa je potrebno angažirati i veći broj radnika da bi se sve stiglo navrijeme završiti”.

Kaže nam i da svakako ima namjeru zaštititi svoj med i proizvode od meda, a sve s namjerom da onemogući lažno predstavljanje nekih prodavača. Već je pokrenuta procedura za tri njihova proizvoda da se zakonski zaštite i kao takvi patentiraju.

Od pčelarstva se može živjeti

Može se, kaže, od pčelarstva sasvim lijepo i solidno živjeti, međutim, moramo svi biti svjesni da u svakom poslu, pa i u ovom, postoje početna ulaganja koja su u pčelarstvu dosta velika.

“Ta ulaganja u same košnice, da bi se potpuno opremile za selidbu i proizvodnju svih pčelinji proizvoda, iznose i do 300 maraka po jednoj košnici. Ako bi netko išao formirati pčelinjak od 500 košnica, samo za košnice i pčele bi mu bilo potrebno oko 150.000 KM, da ne spominjem lokacije, prijevozna sredstva, pogon za vrcanje, radionicu za izradu košnica, razna skladišta, pa da ne nabrajam. Mi smo do sada uložili više od 350.000 KM i još nismo sve kompletirali, treba nam barem još 120.000 KM da bismo mogli reći: ‘E sad smo kompletni’”, priča Mirsad. Uz sve to, objašnjava, pčelarstvo traži edukacije i unaprjeđenje proizvodnje. I uzgoj pčelinjeg roja.

“Redoviti smo na svim značajnijim sajmovima i izložbama meda o čemu govori više od 40 medalja koje sam osvojio uglavnom u zemljama Europske unije, kao što su Slovenija, Italija, Austrija, Slovačka, Francuska. I sami smo organizatori predavanja i pčelarskih druženja gdje nastojimo sa svojim kolegama iz drugih država podijeliti i steći novo znanje i iskustva”.

Za kraj kod našeg domaćina provjeravamo ono što smo čuli od njegovih susjeda, koji kažu da je on u svemu “sam svoj majstor”, da je svestran u mnogim poslovima.

“Svestran u svemu, ali ne samo ja: zanimljivo je da je većina pčelara svestrana. To vam dolazi valjda uz posao kojim se bavimo. Pčelarski zanat je intelektualno dosta zahtjevan jer se od svakog pčelara traži da trenutačno donosi ispravne odluke. Kad otvorim košnicu, ovdje sad govorim o svim pčelarima, potrebno je ocijeniti situaciju i ako nešto nije u redu trenutačno, malo zastanem i donesem odluku što treba uraditi ako nisam sposoban to trenutačno uraditi sam”, kaže Mirsad uz napomenu: uvijek se rad treba unaprjeđivati.

Izvor: Rusmir Karat / Dnevni list