Nije nikakvo čudo što zapadni Evropljani i Amerikanci teško shvataju kretanje stvari na Balkanu kao i sam balkanski mentalitet. Za takvu, otežanu percepciju, zaslužni su svakako sami balkanci, koji svojim raznim takorekuć nelogičnim i prosto neočekivanim potezima i đelovanjima zbunjuju i izluđuju zapadne posmatrače, a posebno one koji posljednjih godina žele aktivno učestvovati u kreiranju politike za izgradnju balkanskih društava, po uzoru suvremenih zapadnih društava.
Kako da Evropljani shvate da mi Balkanci još vodimo balkanske ratove, svakih pedeset godina mijenjamo taktiku po sistemu, malo vrućeg malo hladnog rata, ali strategija nam ostaje uvijek ista, izboriti se za homogenizaciju u vlastitim redovima i dominaciju nad drugim narodima iz okruženja. Često se zbog tih ciljeva ne preza ni od potpuno neprihvatljivih načina, kao što su protjerivanja civilnog stanovništva, etnička čišćenja ,,svojih prostora,, pa čak i genocid nad drugim narodom kao što se nekoliko puta dogodilo od strane Srba naspram Bošnjaka. A za cijelo to vrijeme narodi su nam sve siromašniji, a države sve bjednije.
U svojim historijama zapadno-evropski narodi, takođe imaju i teže i mnogo duže međusobne ratove, neki su trajali i po stotinu godina, ali su ti isti narodi vremenom prevazilazili te razmirice, priznavali vlastite greške i zablude te su od kraja Drugog svjetskog rata dostigli nivo potpunog uvažavanja i međusobnog razumijevanja što je rezultiralo mnogim međudržavnim sporazumima i savezima, a sve u cilju onemogučavanja nekih budućih sukoba i ratova. Najveća dostignuća u tom pravcu su dvije krovne organizacije, Ujedinjene Nacije i Evropska Unija. Važno je istaći da su se ovi procesi odvijali zahvaljujući činjenici da te narode odavno već predvode ozbiljni i odgovorni političari, državnici. Naravno, za ova dostignuća i ozdravljenja bilo je potrebno mnogo gorkih pilula i bolnih otrježnjenja
Kad će takva vrsta politike i političara doći u modu među balkanskim narodima teško je za predvidjeti, ali ova velika ekonomska kriza, silne depresije i recesije, mogle bi pomoći da se ipak nešto promijeni u tom pravcu. Balkanski političari i vođe toliko su već i prije ove svjetske krize osiromašili i unazadovali svoje države da uz ovu krizu dolazi u pitanje i gola egzistencija samih poredaka, a jasno je da za ratnohuškačke egzibicije i teritorijalne pretenzije potrebno je mnogo, mnogo novca i materijalno tehničke logistike. Samim tim takva je opcija jednostavno nemoguća i skoro da je sigurno da u budućnosti više neće biti politička odrednica nacionalnih strategija.
Novac je sada potreban za spas društava i pokretanje privrednih tokova kako bi se otvorila radna mjesta i stvorilo uslove za osiguravanje evropskih standarda za život vlastitih naroda i građana.
Balkancima preostaje jedino da novac za spas svojih država i poredaka potraže u institucijama ”mrskih zapadnih imperijalista” koji na njihovu žalost razgovaraju i uvažavaju zahtjeve jedino istinski demokratskih političara i pravno uređenih država. E, pa kad je to tako, izgleda da su to ozbiljno shvatili i neki političari balkanskih zemalja. Prisjetimo se odlučne i bezuslovne transformacije hrvatskog društva. Plodovi takvog napora se manifestiraju u uspješno privedenom kraju evropskog puta države Hrvatske i njeno punopravno primanje u EU od 01.07. ove godine, što će istog trenutka hrvatskoj privredi na raspolaganje staviti oko devetsto miliona eura za njen oporavak. Nezaboravimo da su u toku samog procesa usvajanja evropskih standarda odnosno prilagođavanja društva standardima EU, već dobili više stotina miliona eura iz raznih tzv. EU fondova, što je svakako bila velika pomoć na ovom putu kao i smanjenje efekata opće svjetske ekonomske krize.
Ako je suditi po izjavama i konkretnim postupcima srbijanskog aktuelnog državnog vodstva, izgleda da je i njihovim političarima došlo iz ,,od nekud,, u glavu. Sve je očiglednije da srbijanski političari prave odklon od svojih, dojuče neprikosnovenih zabluda i krutih stavova te se sve više iskazuju kao kooperativni sugovornici EU i međunarodnoj zajednici, svjesni da od nerealnih zabluda i neostvarivih ciljeva nema ništa osim bijede, krvi i hudovica.
Shvatili su da se realnosti moraju uvažiti (Kosovo, Bosna I Hercegovina) a i za dugogodišnju pogrešnu i velikodržavnu politiku agresija i ratova, mora platiti cijena i napokon preboliti nacionalni mahmurluk od nacionalističke opijenosti i opće konfrotacije sa svim važnim faktorima međunarodne zajednice i EU.
Ono što će opet zbuniti evropske analitičare i političare je činjenica da ove historijske zaokrete u Srbiji provode one stranke i pojedinci koji su svojim ideologijama i pragmatizmom uglavnom slovili kao radikalni i ultraradikalni nacionalisti i šovinisti. U ovom slučaju radi se dakle o Srpskoj naprednoj stranci i Socijalistickoj pariji Srbije. Jednu je osnovao jedan od bivših prvaka Srpske radikalne stranke, četnički vojvoda i najbliži saradnik haškog optuženika Vojislava Šešelja, Tomislav Nikolić, a drugu je osnovao i kroz sve ratove vodio Slobodan Miloševic, koju sada predvodi njegov omladinac Dačić kao premijer Vlade Srbije.
Ono što smo kao normalno očekivali je da ovaj proces pokrene u prošlom mandatu Demokratska stranka vođena slatkorječivim šminkerom Borisom Tadićem, za koga se ispostavilo da ipak nije imao hrabrosti, a ni iskrenosti, u vezi sa svojim demokratskim opređeljen jima i izjavama.
Pravu lekciju svim tzv. demokratima, Srbije, BiH i ostalih balkanskih država sa margina evropskih prostora i procesa, održaće, kako se čini srbijanski bivši ultraradikali Nikolić, Vučić i Dačić. Takva mogućnost zbunjuje, ali i mnogo raduje i nas, obične balkance, željne bilo kakvog napretka i aktivnosti na prevazilaženju dugogodišnjih zategnutosti i opće stagnacije naših država i naroda.
Ono što mene posebno raduje je moje sve veće uvjerenje da će se slični procesi dogoditi i u Bosni i Hercegovini, posebno kad je u pitanju srpska nacionalna politika, koja je do sada po nepisanom pravilu, u osnovi, bila glavni generator zastoja oporavka bosanskog društva i nosioc ideje o razgradnji Bosne i Hercegovine za račun osamostaljenja Republike Srpske, iako je u svim kopetentnim i realnim političkim krugovima Međunarodne zajednice i EU takva politika osuđivana i proglašavana nerealnom i pogubnom.
Ono što bi se u tom pravcu konkretno moglo dogoditi je da će “radikalna” Srpska demokratska stranka osnovana od Radovana Karadžića zbog svoje ratne i poratne politike, osuđivana i od domaćih i od stranih političara, pomesti sa političke scene “demokratu” Milorada Dodika i njegov SNSD, koje je u stvari na vlast dovela međunarodna zajednica kao alternative srpskim nacionalistima, kao glavne kočničare BiH, ali i destruktivce svega vrijednog, pa i u samoj Republici Srpskoj, koja je pred očiglednim financijskim kolapsom kao rezultatom Dodikove politike .
Vjerovatno poučeni ali i ohrabreni srbijanskim primjerom, javni nastupi i djelovanja čelnika SDS-a govore u prilog ovoj mojoj tezi. Recimo da je u nedavnoj analizi nezavisnih analitičara i novinara SDS-ov kadar Mirko Šarović ocijenjen kao jedan od najuspješnijih ministara u aktuelnoj vlasti BiH. Mladi SDS-ov zastupnik Govedarica svojim javnim govorima i komentarima sve me više uvjerava da se neka vrsta dogovora na planu zaokreta srpske nacinalne politike, dogodio za vrijeme boravka opozicije RS-a u Srbiji kad su održali i konferenciju za štampu gdje su srbijanskoj javnosti obznanili svu pogubnost Dodikove ekonomske i nacionalne politike. To sigurno ne bi učinili bez otvorene podrške aktuelne vlasti u Srbiji.
SNSD će u sunovrat neizbježno povući i svoje koalicione partnere iz Federacije BiH, bez čije podrške i pomoći, sigurno, ne bi mogli provesti sve svoje nakaradne i pogubne zamisli u ovom mandate, ,kad su i postali tako silni i osioni. Tu svakako prije svih mislim na SDP koji je u Federaciji, tačnije u bošnjačkom korpusu, trebao po mišljenju i željama međunarodne zajednice, biti alternativa tzv. nacionalnim strankama kao što su SDA i SBiH. Ispostavilo se, kao u slučaju Milorada Dodika, da Zlatko Lagumdžija jednostavno nije taj “građanski demokrata”, a posebno nije social-demokrata, nego partiokrata sa mentalnom indoktrinaciom policijske države, u gdje je on na “svom terenu”. Jer kumrovačka filozofija vladanja i nadziranja je nešto što on, nažalost, nikada nije mogao prevazići.
Treba se strpiti do izbora 2014. godine, kada ćemo svjedočiti mnogim političkim promjenama u Bosni I Hercegovini za koje sada mislimo da su skoro nemoguće. Jasno je da je za velike tzv. Socijal-demokratske partije i Federacije BiH i Republike Srbpske, došlo vrijeme odlaska sa političke scene, jer su od većine građana, ali i svoga članstva prozreni i kao političari “pročitani”. Ono malo zadrtih komunista koji će im dati glasove samo će produžiti agonije ovih partija koje su toliko puta prevarile glasače, ali i svoje članstvo da je došlo vrijeme da se plate računi za laž, obmanu, nemoral i pohlepu.
Iskreno se nadam da će oni koji pretenduju da preuzmu kormilo vlasti u Bosni i Hercegovini izvući pouku, te napreviti taj dugo očekivani zaokret u političkoj filozofiji vladanja i vratiti pripadajući status svojim građanima, koji strpljivo sve ove godine podnose grozna poniženja i obespravljivanja, a svoju vladavinu zasnivati na pravu, pravdi, moralu i poštenju. U suprotnom i njih će čekati ista sudbina, jer ekonomska kriza i opći evropski procesi natjeraće građanstvo da budu drastično manje tolerantni i emotivni prema “svojim” tradicionalnim strankama.
Kažu, pametnom je i išaret dosta da shvati kako stoje stvari.
O, dragi moj Milosni Bože, daj da i ovaj narod Bosne i Hercegovine, napaćen, obespravljen i osiromašen, ni kriv, ni dužan, što prije dočeka bolja vremena sa boljim i moralnijim vođama, i daj Milosni Bože da svi budemo bolji i Tebe slaveći da zaslužimo Tvoju milost, zaštitu i pomoć, amin.
Senad A. Kubat, [email protected]
KOMENTARI