instant fap

Odbjegli Đango: Tarantinov špageti-vestern osvojio je publiku i kritiku

Odbjegli Đango: Tarantinov špageti-vestern osvojio je publiku i kritiku

“Pozdrav svima, ja sam Quentin Tarantino i ponosan sam predstaviti vam ovu retrospektivu špageti-vesterna na venecijanskom filmskom festivalu. Špageti vesterni su – koliko znam – jedan od najvažnijih žanrova u povijesti svjetskog filma, a talijanskog definitivno. Činjenica je da taj žanr nikad nije priznat kako je zaslužio.”

Tako je govorio redatelj “Paklenog šunda” i diptiha “Kill Bill” u rujnu 2007. godine, kada je u Veneciji predstavio svoj odabir najzanimljivijih špageti-vesterna. Izbjegavao je opus Sergia Leonea, kojeg je smatrao suviše reprezentativnim i cijenjenim, i usredotočio se na naslove slabije poznate i velikim poklonicima tog žanra. U sklopu retrospektive prikazana su ukupno 32 filma, a koliko je taj program bio značajan dostatno govori podatak da su kasnija DVD izdanja nekih od tih ostvarenja koristila etiketu “uvršteno u Tarantinov program u Veneciji”.

Ljubavna veza Tarantina i špageti-vesterna – žanra koji je procvao 1964. zahvaljujući svjetskom uspjehu Leoneova filma “Za šaku dolara” i predstavljao privremeni spas talijanskoj kinematografiji, sve do početka 70-ih – potječe iz razdoblja dok je budući slavni redatelj još kao anonimni losangeleski videotekar pregledavao stotine žanrovskih filmova i probirao svoje favorite. Među njima je bio velik broj talijanskih vesterna, koji su mu se sviđali zbog naglašenog vizualnog stila, fenomenalne glazbe i ponekad vrlo radikalne naracije. Jedan od njih bio je i “Django” Sergia Corbuccija iz 1966., s Francom Nerom u ulozi zagonetnog revolveraša koji za sobom vuče lijes i usput kao od šale likvidira desetke protivnika.

Žanr kao inspiracija

Manje cijenjen od Leonea, Corbucci je opčinio Tarantina pa je o njemu namjeravao napisati i knjigu: nikad je nije dovršio, ali je u vrijeme venecijanske retrospektive već znao da želi napraviti svoj “špageti-vestern” i nazvati ga upravo po spomenutom filmu tog redatelja. Tarantino se često inspirirao žanrovskim proizvodima, njegov prvijenac “Psi iz rezervoara” bio je krcat referencama na hongkonške krimiće, “Jackie Brown” referirao se na val niskobudžetnih akcića s afroameričkim glumcima u glavnim ulogama (tzv. blaxploatation films), a “Kill Bill” je bio očita posveta kung fu filmovima.

Tarantino, međutim, nikad nije bio doslovan kompilator, žanrovi su bili inspiracija, ali bi redatelj njihove motive zapleo u vlastite, vrlo originalne priče. Tako je bilo i s “Djangom”, čiji je scenarij pisao tri-četiri godine (u međuvremenu je snimio svoj veliki uspjeh “Nemilosrdni gadovi”), da bi ga naposljetku prozvao “Odbjegli Django” i pripremio za produkciju u jesen 2011. godine. Kako kod Tarantina ništa nije doslovno, njegov Django nije bio više bjeloputi revolveraš nego tamnoputi oslobođeni rob, lovac na ucjene, koji nemilosrdno likvidira nekadašnje ugnjetavače. Osim na špageti-vesterne, “Oslobođeni Django” referirao se i na kultni eksploatacijski film “Mandingo” Richarda Fleischera iz 1975., u kojem afroamerički rob – najčišći izdanak svoje rase – vodi ljubav s južnjačkom aristokratkinjom druge boje kože.

U “Odbjeglom Djangu” spojeno je sve i svašta. Priča počinje kada dr. King Schultz ( Christoph Waltz), njemački zubar i lovac na ucjene, prvi put upozna roba Djanga ( Jamie Foxx) i podari mu slobodu. Ubrzo shvati da je tamnoputi snagator vrstan revolveraš koji mu može pomoći uhvatiti znatan broj odmetnika na čije je glave raspisana nagrada. Django, međutim, ima svoje uvjete: ako mu Schultz pomogne pronaći njegovu ljubav Broomhildu ( Kerri Washington), od koje su ga svojedobno razdvojili, bit će mu pouzdan partner. Schultz pristaje, jer je oduševljen što Djangova dragana govori njemački (njezino sadašnje ime iskrivljena je inačica od Brunhilde, junakinje njemačke mitologije): dašak domovine na Divljem zapadu – to je nešto što se ne odbija. Jedini je problem što je Broomhilda zatočena na plantaži južnjačkog veleposjednika Calvina Candiea ( Leonardo DiCaprio), kojom rukovodi njegov tamnoputi domar Stephen ( Samuel L. Jackson): potonji je prema ljudima njegove boje kože katkad okrutniji nego bjeloputi gazde.

 

Najbolji uradak?

Plakat za “Odbjeglog Djanga” izravno se referira na onaj za film Sergia Leonea “Dobar, ružan, zao”, na njemu su Jamie Foxx, Leonardo DiCaprio i Christoph Waltz u istim pozama u kojima su na originalu nalazili Clint Eastwood, Lee Van Cleef i Eli Wallach. Usprkos pribojavanjima, Tarantinova gotovo trosatna ekstravagancija, s budžetom od 100 milijuna dolara, oduševila je publiku i kritičare. Nekima se film više sviđa i od “Nemilosrdnih gadova”, Tarantinova dosad najvećeg uspjeha, koji će po prihodima uskoro i nadmašiti. Na internetskom portalu www.metacritic.com, koji bilježi sudove američkih kritičara, “Odbjegli Django” je uz “Lincolna” Stevena Spielberga i “Zero Dark Thirty” Kathryn Bigelow jedan od tri najbolje ocijenjena filma ove sezone, a nominiran je i za pet Zlatnih globusa.

 

Izazvao kontroverze

Ipak, kada je Tarantino u pitanju, nije moglo bez kontroverzi. Najprije mu je najznačajniji afroamerički filmaš Spike Lee prigovorio da u “Odbjegli Djangu” trivijalizira problem ropstva, pritužbi zbog ekscesivnog nasilja bilo je bezbroj (nakon pokolja u osnovnoj školi Sandy Hood sredinom prosinca premijera je morala biti otkazana), a mnoge je zasmetalo i Tarantinovo slobodno poigravanje poviješću (Ku Klux Klan se u filmu pojavljuje prije nego što je i osnovan). Bijes su izazvale i figurice s likovima protagonista koje se mogu nabaviti u američkim dućanima i u internetskoj prodaji: prije se Afroamerikance eksploatiralo robovskim radom, a sada se to radi na drugi način – može se pročitati u protestnim komentarima.

Sve to, međutim, pridonosi mitologiji filma koji se u nas počinje prikazivati od narednog četvrtka. Isplati li ga se pogledati? Nema zbora!

Je li Quentin Tarantino najveći američki reditelj?

Na samom početku filma Quentina Tarantina “Odbjegli Django” precizno se određuje vrijeme radnje – 1858., dvije godine prije početka Građanskog rata. Ipak, nedugo zatim, nakon što su glavni protagonisti, njemački zubar i lovac na ucijenjene glave dr. King Schultz ( Christoph Waltz) i njegov novi partner Afroamerikanac Django ( Jamie Foxx), naljutili južnjačkog veleposjednika Velikog Taticu ( Don Johnson), potonji kreće za njima u potjeru s četom istomišljenika, a svi nose bijele kukuljice Ku-Klux-Klana. Oh ne, zavapit će pedanti, opet Tarantino prekraja povijest, kao što je u “Nemilosrdnim gadovima” poslao u pakao Hitlera i njegovu vrhušku puno prije svršetka Drugog svjetskog rata. Ku-Klux-Klan je, naime, osnovan 1865., kao gnjevna reakcija na “torbare” s Istoka i oslobođene Afroamerikance koji su preplavili aristokratski Jug te nije bilo šanse da ih u ovakvoj formaciji zateknete sedam godina ranije.

Ovaj put lukaviji

Tarantino je, međutim, ovaj put bio lukaviji. Iz svađe koja nastane neposredno prije nego što se progonitelji namjeravaju baciti na svoj plijen, očito je da su se prvi put ovako maskirali posve spontano te da nisu pravi klanovci, nego nekakva njihova preteča. Kukuljice im je sašila supruga jednoga od njih, ali krajnje nespretno, prorezi za oči mnogima smetaju i kroz njih ništa ne vide dok jašu. Jedan od njih zbaci sa sebe tu plahtu, ukaže se punački mladić kojega dotad nismo vidjeli (igra ga poznati hollywoodski komičar, čije ime nije štos otkriti onima koji će tek gledati film) i bijesno napadne čitavu zamisao s maskiranjem. Neki počnu napuštati formaciju i u početku zastrašujuća situacija pretvara se u svoju suprotnost.

To je već tipična tarantinovska umjetnička strategija. Učini vam se da se sprema nevrijeme, ali se ukažu i znaci razvedravanja, tako da nikad niste sigurni kakav će biti ishod. Dok čekate rezultat, sudionici se nadmeću vijugavim dijalozima, pa riječi katkad udaraju jače od šaka. U svemu tome redatelj je pravi majstor, kako u pripremi scene i njezinu gradiranju tako i u poigravanju promjenama raspoloženja. Intuitivno predosjećate da će na kraju svake takve zgode uslijediti krš i lom, ali do toga je uvijek daleko. Quentin Tarantino potpuno je osebujna pojava u američkoj kinematografiji. Duhovno je srodan novohollywoodskoj generaciji koja je stasala šezdesetih i afirmirala se sedamdesetih ( Spielberg, Lucas, Coppola, Scorsese, De Palma i dr.) i snažno se oslanjala na klasične hollywoodske žanrove. I njih su privlačili trivijalni obrasci, ali prvenstveno američki (Spielbergov i Lucasov serijal o Indiani Jonesu je uglavnom sastavljen iz takvih posveta), dok je Tarantino znatno proširio repertoar: čemu posezati u povijest kada je u doba “Kuma” i “Ralja” u američkim periferijskim kinima carevao tzv. blaxploatation žanr, s tamnoputim detektivima i gangsterima kao protagonistima.

Također, zašto samo Amerika kad su se u Italiji snimali sjajni špageti-vesterni, a u Hong Kongu i Tajvanu podjednako impresivni kung fu filmovi. Kako je jednom izjavio, njegova filmska akademija bile su tisuće filmova koje je gledao dok je radio kao videotekar (i nastavio gledati i kao uspješan redatelj i scenarist). Iako svi Tarantinovi filmovi imaju žanrovski okvir, postoji poprilična srodnost s ostvarenjima francuskog novog vala iz njegove rane i srednje faze, u kojoj su utjecaji prerađeni do neprepoznatljivosti. Je li Godardov “Do posljednjeg daha” krimić? Ili Truffautov “Pucajte na pijanista”? Donekle da, a isto se tako neodređeno može razglabati i o žanrovskom profilu Tarantinova “Paklenog šunda”.

Tekst je preuzet iz Jutranjeg lista

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=v-4r_B8hY_I

 

 

KOMENTARI