Vrlo uznemiravajući novinski članak objavljen u Toledo Blade – na vrhuncu bosanskog genocida u decembru 1992. godine – detaljira okorjelost i brutalnosti koncentracionog logora Omarska. Da se Omarska ne zaboravi, skenirao sam, otipkao, preveo i objavio ovaj članak na svom blogu. Molim pročitajte. — Daniel Toljaga
Svjedoci se govore o mučenjima u koncentracionom logoru Omarska:
“Vidio [je] pet muškaraca svezanih oko kamionske gume. Guma je potom bila zapaljena, a muškarci živi spaljeni. Drugi čovjek je imao eksere ukucane u rukama, ramenima i koljenima; on je kasnije bio posut benzinom i bačen na spaljenu kamionsku gumu; i on je živ izgorio u plamenu vatre. Kroz prljavi prozor, potajno je gledao ubistva mnogih ljudi.vidio još jednog čovjeka kako leži na zemlji. Stražari su ga tukli, gazili po njemu, lomeći mu ruke i prste. Onda su naveli tog čovjeka na skine svoje hlače i prisilili drugog zatvorenika da mu odgrize testise. Taj drugi zatvorenik je bio Emin Jakupović, 21, izbjeglica koja je upravo stigla u Karlovac. On nije odgrizao testise samo jednom čovjeku, nego petorici.”
Gdje su se mnogi molili da umru
By Roddy RayToledo Blade, p. Front, 4. Col 1.
Knight News Service
20 December 1992.
* Prijevod na bosanski jezik: Daniel Toljaga
KARLOVAC, Hrvatska — Sead Todorović, po struci mehaničar, preživio je. U četvrtak se ponovo ujedinio sa svojom kćerkom, bebom po imenu Arijana, koju je zadnji put vidio prije sedam mjeseci, kada je bila samo 14 dana starosti, a njegova žena pobjegla sa njom da traži spas u brdima.
Tijekom ovih sedam mjeseci, dok je njegova kći dobijala nove zubiće i okrivala čudnovati, često predivan svijet, gospodin Todorović je upoznavao koliki kapacitet taj isti svijet ima za zlo.
G. Todorović, 24, bošnjački izbjeglica iz rata u Bosni i Hercegovini, kaže da je vidio mnoge zatvorenike maljevima pretučene na smrt od strane srpskih zarobljivača. Druge su udarali električnim kablovima dok ne izdahnu. On je vidio mršava tijela ljudi koji su mučeni do smrti, a potom natovareni buldožerima u kamione. On je vidio i mnogo strašnije stvari.
Čitaoci koji su osjetljivi na grafičke zapise grotesknih brutalnosti logora Omarska, mogu prestati svoje čitanje ovdje. Ipak, iako uznemirujući, ovi iskazi govore o brutalnosti srpske strane u ratu u bivšoj Jugoslaviji.
Gospodin Todorović je proveo tri mjeseca prošlog ljeta u najzloglasnijem srpskom logoru, napuštenom kompleksu rudnika gvožđa u blizini bosanskog mjesta Omarska.
Na stotine logoraša je umrlo dok logor nije bio zatvoren prije četiri mjeseca; prema iskazima preživjelih, većina je umrla od gladi i premlaćivanja. Gospodin Todorović procjenuje da je svojim očima vidio između 200 i 300 ubistava, a on i drugi kažu da je ukupan broj ubijenih ljudi četiri ili pet puta veći.
Za vanjski svijet je, do sada, život u koncentracionom logoru Omarska bio prikriven užas. Međutim, sa iskazima preživjelih o svojim iskustvima, velo užasa sa napokon otkriva.
Gospodin Todorović je među 3.000 bivših zatočenika srpskih logora koji su prošle sedmice došli u izbjeglički centar u Karlovcu, relativno mirnom grada u blizini Zagreba, glavnog grada Hrvatske.
Većina novopridošlih izbjeglica se ustručavaju da razgovaraju o onome kroz šta su prošli kao zarobljenici u logorima. Neki se čak i srame. Drugi strahuju za živote onih koji još uvijek nisu na sigurnosti. Drugi ne žele ponovo da proživljavaju užas Omarske kroz sjećanja na zločine.
Međutim, gospodin Todorović i drugi koji pristaju na razgovor, pričaju o zločinima gotovo nezamislivih okrutnosti.
Njihovi iskazi nemogu biti nezavisno potvrđeni, ali su u potpunosti potkrijepljeni drugim izjavama bivših zatvorenika.
Ovi ljudi pružaju prve detaljne javne izjave o brutalnosti, koja je prošlog ljeta potresla svijet, kada su prva izvješća o postojanju srpskih logora procurila vani.
U reakciji na takve priče i druge dokazne materijale, američki državni tajnik Lawrence Eagleburger je prošle sedmice pozvao tribunal za ratne zločine u Haagu da procesuira, među ostalima, komandira logora Omarska Dragu Prcaća, za masovna ubistva i mučenja.
Prema intervjuima koje su dali gospodin Todorović i ostali bivši zatvorenici, dobar dan u Omarskoj je bio kada dobijete vodu, kada biste mogli ići na WC i kada vas ne bi tukli. Tijekom tri mjeseca u logoru, “bila su dva ili tri takva dana.”
Češće, to je bio pakao u kojem su mnogi molili da umru. Njihove molitve su često bile uslišane.
Na svom vrhuncu, oko 3.000 ljudi je bilo zatočeno u Omarskoj prošlog ljeta, od kojih su većina bili Bošnjaci koji su se predali nakon što su njihova sela došla pod srpski artiljerijski napad.
Dvije grupe zatvorenika, oko 800 u svakoj, su bile nagurane u dvije sobe na drugom spratu velike zgrade; na prvom spratu su se nalazile kamionske garaže i kancelarije. Treća grupa, također oko 800 ljudi, spavala je na otvorenom, ispred te zgrade.
Hrana je stizala jednom dnevno, u podne, a po 30 zatvorenika su u isto vrijeme bili požurivani iz svojih prostorija i eskortovani preko polja u područje logora za hranjenje.
Imali su tri minute za ručak: jedan kruh na osam zatvorenika, a ponekad juha sa nekoliko komada kupusa. Juha je često bila toliko vruća da je zarobljenici nisu mogli pojesti prije nego što je stražar uzviknuo “Dosta!” I oni su tako vraćani u svoje prostorije gladni.
“Odlazili smo sa ručka gladniji nego kad smo dolazili”, kaže gospodin Todorović. Dok su čekali postrojeni da se vrate u svoje prostorije, neki su pokušali ušuljati vlati trave u svojim ustima. Mnogi preživjeli logora Omarska su na težini izgubili 23 kilograma ili više.
Kupanje je bilo zabranjeno. U tri mjeseca zatvoreništva u Omarskoj, gospodin Todorović je dobio pravo na jedno službeno pranje. Tom prilikom, stražari su postrojali zatvorenike u dvorište, a potom u njih uperili pritisak vode iz hidranta za gašenje požara. Mnogi su od slabosti padali na zemlju.
Inače, kupanje je zarobljenicima bilo doušnik. Jednog poslijepodneva, gospodin Todorović je otišao na WC i otkrio da stražari nisu bili prisutni; prisjetio se da bi mogao oprati donji veš. Njegov prijatelj, isto logoraš, mu je prokrijumčario komad sapuna, i on je počeo ribati.
Navukao je mokar donji veš, potom crne traperice. Vlažnost je procurila. Kada je izašao iz WC-a, stražar je primijetio njegove mokre hlače i on je bio pretučen.
Gospodin Todorović kaže da je bio pretučen najmanje deset puta, često krvavo. On ima ožiljke, kao i mnogi bivši zatvorenici. Premlaćivanje i mučenje su bili norma u Omarskoj, potvrđuju nekadašnji logoraši.
Još jedan bivši zatvorenik, Maka, 34, koji odbija dati svoje prezime, kaže da je bio pretučen jer je rekao svojim kolegama logorašima da ne doniraju “Crkvenom fondu.”
Srpski zarobljivač je ušao u njegovu sobu sa korpom, rekavši da je skupljao donacije za “Crkvu.” Mnogi zatočenici su skrivali novac, obično umotan i navučen u šavama hlača iz kojih su uklonili nekoliko uboda konca.
Za savjetovanje svojih kolega logoraša da ne daju donacije, on je bio položen licem-na-tlo u koridoru hodnika, a potom krvavo pretučen. “Podigao sam se sa tla, da apsorbiram udarce,” kazuje Maka, vodoinstalater. “Najgori trenutak je bio kada su mi rekli da raširim noge. Stražar me udario između mojih nogu.”
Kad je bio udaren u glavu, glava mu se razbila na podu i krv je počela špricati. Stražar je zahtijevao da on prikuplja novac od zatvorenika kako da ne bi opet bio pretučen; postupio je kako mu je rečeno i sakupio oko 60 dolara.
Gospodin Todorović je spavao u maloj kupaonici na drugom spratu garažne zgrade. Kroz prljavi prozor, potajno je gledao ubistva mnogih ljudi.
Kaže da je vidio pet muškaraca svezanih oko kamionske gume. Guma je potom bila zapaljena, a muškarci živi spaljeni. Drugi čovjek je imao eksere ukucane u rukama, ramenima i koljenima; on je kasnije bio posut benzinom i bačen na spaljenu kamionsku gumu; i on je živ izgorio u plamenu vatre.
Kroz prljavi prozor, gospodin Todorović govori da je vidio još jednog čovjeka kako leži na zemlji. Stražari su ga tukli, gazili po njemu, lomeći mu ruke i prste. Onda su naveli tog čovjeka na skine svoje hlače i prisilili drugog zatvorenika da mu odgrize testise.
Taj drugi zatvorenik je bio Emin Jakupović, 21, izbjeglica koja je upravo stigla u Karlovac. On nije odgrizao testise samo jednom čovjeku, nego petorici.
“Znao sam da bi me čuvari ubili da sam odbio učiniti ono što su od mene tražili,” kaže Jakupović.
On kaže da su mu stražari u početku naredili da vuče tijela petorice pretučenih ljudi natrag i naprijed uzduž koridora. On ih je vukao što je sporije mogao, iz suosjećanja, ali stražari su mu naredili da trči, te su ga tukli kundacima puške kada bi usporio.
Naredili su mu da baca tijela mrtvih ljudi u jamu za iskorišteno motorno ulje, a potom da vadi. Potom su stražari rekli gospodinu Jakupoviću da pije motorno ulje; popio je dvije pune šake. Tada su napunili pivsku bocu sa uljem i naredili mu da je pije.
Prisiljavali su ga da se zavlači u jamu za motorno ulje i da ciče kao svinja. Naređivali su mu da stišće testise logoraša, a onda da ih odgrizuje.
Postupao je u skladu sa naredbama. Kada mu je naređeno da pojede testise, on je pojeo testise dvojice muškaraca; njegovi zarobljivači su bili vrlo zadovljni sa njim. Kasnije je povraćao i imao proljev; nije mogao jesti hranu tri dana.
Znao je ljude koji su ga mučili. Jedan je bio učitelj u srednjoj školi. Drugi je bio vlasnik kafane u blizini njegovog sela. Taj čovjek ga je pitao za vrijeme mučenja, “Dakle, Emine, kada ćeš doći na pivo u moju kafanu?”
Gospodin Jakupović kaže da su stražari petorici ljudi, koji su umirali, napunili usta masnoćom za podmazivanje osovine, a potom ih žicom zatvorili, probijajući žicu kroz njihove usne. Stražari su kasnije na smrt pretukli petoricu koristeći šipku automobilskog volana. Gospodiun Jakupoviću je data metla i kanta vode; naređeno mu je da očisti krv i dijelove tijela. Tek onda mu je bilo dopušteno da se vrati u svoju prostoriju.
“To je bila samo jedna od mnogih stvari koje su se desile,” napominje Jakupović.
G. Todorović i drugi logoraši opisuju Omarsku kao kompleks sa četiri zgrade. Jedna je bila zgraga garaže, gdje su zatvorenici držani. Druga je bila zgrada za ispitivanje. Treća je bila “bijela kuća”, gdje ljudi ubijani. Četvrta je bila “crvena zgrada,” klaonica, gdje su krave bile klane, ali gdje su radnici logora također nalazili i dijelova ljudskog tijela.
Zgrada za ispitivanje je imala pet soba, obilježene brojevima 1 do 6. Zatvorenici su bili pozivani u tu zgradu i nakon kratkog ispitivanja završavali su u jednoj od tih soba. Soba 1 je bila za najblaže kažnjavanje, soba 6 za najteže. Prema riječima bivših zatvorenika, mrtva tijela su često iznošena iz sobe 6.
Jednom prilikom, prema svjedočenju gospodina Todorovića i Make, stražari su naredili trojici logoraša da ofarbaju sobu 5 u bijelo. Zatim su tukli zarobljenike sve dok zidovi nisu postali crveni od krvi.
Dvojica su nam ispričala o zatvoreniku koji je bio prisiljen da jede osišanu kosu drugog zatvorenika, uključujući vaši i ostalo.
Pričali su o ljudima pretučenim na smrt sa maljevima ili aparatima za gašenje požara.
Pojedinom čovjeku bi bilo naređeno da hoda ravno naprijed. On bi potom bio usmrćen udarcem u glavu. Drugom zatvoreniku bi bilo naređeno da legne preko njegovog tijela. Taj zatvorenik bi bio pogođen u kičmu, povrijeđen, a zatim ubijen udarcem u glavu. Trećem zatvoreniku bi bilo naređeno da legne na vrh kamare mrtvih; on bi onda bio batinan do smrti. Čak i po deset ljudi bi bilo ubijeno na ovaj način.
Bivši zatvorenici govore da su viđali po 25 do 30 tijela u hrpi ubijenih.
Usljed međunarodnog pritiska gospodin Todorović je bio premješten u drugi logor, u bosanskom mjestu Manjača, gdje je proveo četiri mjeseca. Crveni križ je stigao i počeo hraniti i brinuti se o zatvorenicima. Crveni križ “nam je bio kao Bog i majka i otac”, kaže gospodin Todorović.
U četvrtak je poljubio svoju kćer, Arijanu. Nasmiješila se; nije znala kroz šta joj je otac prošao. Ponovio je nekoliko puta da mu se još uvijek čini čudnovatim da je na slobodi.
KOMENTARI