Piše: Muneera Williams
S obzirom na to da sam odrasla u jamajčanskoj porodici, da mi je neko rekao da ću preći na islam kada odrastem, smijala bih mu se. Pošto sam svjedok slike islama u urbanoj Britaniji, on mi se činio tako azijski, tako muški i nazadan.
Tako da sada u određenoj mjeri razumijem misaoni proces ljudi kada nas pitaju šta nas je potaklo da pređemo na islam. Ja, također, razumijem da neki ljudi ne mogu spojiti to da sam reperica i muslimanka.
Je li to zbog ideje spajanja Istoka i Zapada, ili zbog percepcije žene u hip-hopu, koja je očigledno seksualizirana u odnosu na religiju gdje se žene prikazuju kao potlačene i lišene svake seksualnosti. U svakom slučaju, to nam daje neki uvid u to zašto se grupa “Poetic Pilgrimage” smatra nečim čudnim.
Sukina (druga članica benda) i ja često se šalimo kada nastupamo pred novom publikom kako su potrebne tri pjesme da se publika oporavi od šoka da pokrivene žene trče po pozornici i govore publici da dignu ruke u zrak i naprave znak mira.
Za nas je to bilo putovanje samovrednovanja i eksperimentiranja. Međutim, sada smo došle do tačke gdje su naši identiteti sretno usklađeni.
Uostalom, mi smo rođene Britanke jamajčanskog porijekla i islam od nas ne traži da se odreknemo naše kulture. Islam je sistem vjerovanja i alat koji koristimo kako bismo oplemenile naš karakter.
Različite reakcije
Reakcija na grupu “Poetic Pilgrimage” su veoma podijeljene: hrabre, potlačene, osvježavajuće, bogohulne, arogantne, samo su neke od riječi koje se koriste kako bi nas opisali.
Kada objašnjavamo ljudima zašto smo prešle na islam, prva pretpostavka je da su nas muškarci u našim porodicama natjerali da se pokrijemo; sljedeća pretpostavka je da smo prešle na islam zbog muškarca i da smo se pokrile na njegov zahtjev.
Zašto bi inače dvije žene koje vode porijeklo sa Jamajke izabrale da se pokriju kada je hidžab postao simbol obavijen politikom?
Ono što je još žalosnije je da u nekim slučajevima postoji element rasizma sakriven ispod plašta pravednosti ili čak islama.
Neki ljudi se oglušuju na činjenicu da postoji muslimanski kulturni izričaj i muzičke tradicije širom svijeta.
Ne postoji “muslimanska” zemlja koja nema svoju muzičku baštinu, ali kada je riječ o ljudima afričkog porijekla, naša muzika se smatra kao nešto što je urođeno nastrano i pogrešno.
Kulturološki pristrasno tumačenje ljudi ponekad guši svježi povjetarac različitosti i raznolikosti. Grupa “Poetic Pilgrimage” ne predstavlja izuzetak i naše pjesme se ne nalaze na kompilacijama, nismo uključene u turneje i muslimanski promotori i većina drugih muslimanki nas optužuju da lakomislene ljude vodimo prema vratima pakla.
Morale smo rano u karijeri postati otporne. Pošto dolazimo iz karipske kulture, mi smo navikle da nas slave jer smo žene, a sada nas muslimani i nemuslimani podjednako slave u nekim krugovima, a osuđuju u drugim.
To je stvarno delikatna situacija balansiranja, ali situacija koja nam omogućava da svakodnevno obnavljamo naše ciljeve i naše razloge što postojimo kao grupa, kao i naš doprinos žanru hip-hopa.
Svakodnevna borba
Mi nismo tu kako bismo uvjerile druge da je prihvatljivo da žene nastupaju, niti smo tu da uvjerimo “feministice” da smo oslobođene.
Mi prakticiramo islam i tradicionalna učenja koja mi slijedimo omogućavaju nam da pokrivene pjevamo hip-hop muziku.
Iako sam uvjerena da naša priča nije jedinstvena, to je priča koja se rijetko priča. Al Jazeera redovno objavljuje priče kao što je naša, rasvjetljavajući na taj način one čiji se glasovi rijetko čuju.
To je razlog zašto su filmovi koji govore o repericama i Al Jazeera toliko bitni; oni usmjeravaju pažnju na stvarne ljude izvan stereotipa.
U našem slučaju oni pokazuju svakodnevnu borbu sa kojom se suočavaju muslimanke u umjetnosti i delikatnu situaciju u kojoj pokušavamo upravljati našim identitetom – kao ponosne zapadne muslimanke i kao muzičarke.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI