Ponekad se čovjek jednostavno umori

I to je sasvim ok…
Umori se od laži, izdaja, ljudske zavisti, pakosti i ljubomore.
Umore ga bespotrebna pravdanja za dobronamjerne postupke, sumnje i neiskrenosti. Kažu kad imaš Boga za svjedoka pusti ljude da misle i pričaju šta god da im je volja.
Ali, ponekad se čovjek jednostavno umori.
Umori ga stalno postavljanje novih ciljeva, penjanje uzbrdo kojem nema kraja. Umore ga porazi ali i pobjede. 
Ponekad se čovjek jednostavno umori.
Umore ga bahati vlastodršci, nesposobni poslušnici i ulizice kojima se okružuje ali i oni koji šute, nasjedaju na jeftine poene i dopuštaju da nekažnjeno prolazi nedostatak vidljivih rezultata, neispunjavanje obećanog i opće stanje društva koje ne daje nikakvu nadu u bolje sutra.
Ponekad se čovjek jednostavno umori.
Rijetko iz jedne sobe prelazi u drugu direktno. Uvijek je tu neki hodnik, neki međuprostor izgubljenih koraka. Onaj u kojem treba donijeti egzistencijalne-životne odluke u koju sobu da uđe, kojim putem da krene i zašto?
Ponekad se čovjek jednostavno umori.
To ne znači da odustaje, da ne vjeruje, da nije motiviran ili da ne razmišlja pozitivno. Upravo u tim trenucima umora od svakodnevnog, lažnog, jeftinog i profanog čovjek pronalazi onog pravog istinskog sebe i onda neometan bukom svjetine i gravitacijom većine mudro i sigurno hodi putem svojim.
Ponekad se čovjek jednostavno umori.
I to je sasvim ok …