Možda smo se svi na popisu stanovništva trebali izjasniti kao Marsovci, jer bi bilo manje problema.
Piše: Nataša Gaon-Grujić
Dugo se Bosna i Hercegovina pripremala za popis stanovništa. Posljednji prijeratni je bio 1991. godine.
Godina popisa stanovništva bila je 2013. Prema prvim informacijama trebali smo biti popisani u aprilu, ali ipak, sve nije bilo adekvatno spremno, pa kako bi popis bio organizovan bez problema prolongiran je za oktobar/listopad i to od 1. do 15. u tom mjesecu.
Imali smo TV kampanju pod sloganom – “Popis, moj korak u budućnost”, a imali smo i onu pretpopisnu kampanju kojom su kao tri najvažnija pitanja iz popisnog upitnika izdvojena – etničko/nacionalno izjašnjavanje, izjašnjavanje o vjeroispovjesti i maternji jezik.
Tako sam jedno jutro našla, za brisač automobila, zakačen letak. Vidim piše – popis. Mislila sam: “Vidi što su pametni, ljudi će se lakše snaći kada popisivač dođe”.
Ipak, letak je imao drugačiji sadržaj i to sa jasnim uputama kako se trebamo izjasniti, šta smo, koja nam je vjera, a koji jezik. Podaci koliko nas je zaposlenih nisu, valjda, bitni. Obrazovanih i manje obrazovanih, starih ili mladih, podaci o urbanom ili ruralnom stanovništvu, starosna dob stanovništva, sve je to bilo u drugom planu.
Dođe tako oktobar.
Nedjeljni popis
Dolazio je čovjek koji popisuje u toku radne sedmice, ali su mu moja djeca rekla da dođe u subotu ili nedjelju kada smo svi kod kuće. Od subote sam bila sa krpom u rukama da sve bude uredno kada dođe popisivač.
Naš popisivač je došao u nedjelju. Pristojan čovjek. Mi smo ga sproveli u kuhinju i svi smo sjeli za kuhinjski stol. Na šporetu se već krčkala pileća supa, a oprana blitva je čekala na sjeckanje za zeljanicu. Jedva nagovorih čovjeka da obuje papuče, ipak u kuhinji su na podu pločice.
“Lijepo vam miriše supa”, reče popisivač.
“Hvala, znate nedjeljni ručak, svi smo kod kuće”, odgovorih.
“Da li ste za kafu ili sok”, upitah.
“Hvala vam, samo ako mogu dobiti čašu vode?”
“Naravno, evo izvolite”, poslužih popisivača.
“Je l’ i kod vas hladnija voda u kupatilu, nego u kuhinji”, upita popisivač.
“Jašta je, je li i kod vas?”
“Jeste, ma i ja stanujem ovdje na Grbavici, pa sam dobio ovaj rejon. Nego da počenemo”, reče popisivač i izvadi one čaršafe od papira.
Dogovorili smo se da prvo popiše nas starije, a poslije će kao djecu. Kakva djeca? Već su obje punoljetne.
‘Čuj: entitetsko državljanstvo!?’
I krenusmo: Nataša, Ognjen, matični brojevi, imena roditelja, pa kolika nam je kuhinja, pa kako se grijemo, pa koju vodu koristimo, a onda popisivač zastade, jer on čita pitanja, mi odgovaramo, on piše, pa reče: “Entitetsko državljanstvo?”
Ogi i ja graknusmo na čovjeka, kao da je on osmišljavao upitnik: “Kakvo entitetsko državljanstvo, pa mi živimo u Bosni i Hercegovini. To nam je država. Čuj: entitetsko državljanstvo!?”
Popisivač otkopča zadnje dugme košulje, osjetili smo neku vrstu olakšanja kod njega, othuknu i reče: “Ma slažem se sa vama. Glupo im je, vala, ovo pitanje, ali ja moram pitat’. Vidim fini ste ljudi. Mogu li zapaliti, mislim ako pušite u kući?”
“Naravno. A kada smo pregrmili i to pitanje – može sada i kafa”, upitah.
„Može, hvala vam. Jutros sam se baš umorio”, reče popisivač.
Onda su došla i djeca. Smijali smo se – nas četvero u kući, a tri različita prezimena: Grujić, pa Gaon-Grujić, a djeca Hodžić. Objasnih popisivaču da su nam to djeca iz mog prvog braka.
Pokupio je popisivač naše upitnike, obuva cipele, uz moje izvinjavanje: “Oprostite, mračno je u hodniku, nikako da promijenimo sijalicu”, te onako ljutito pogledah u muža.
“Nije da ja neću da promijenim, nego ne mogu da odvrnem plafonjeru”, više popisivaču, nego meni odgovori moj muž.
“Ma ja ću vam odvrnuti, meni nije problem. Samo mi donesite stolicu”. I popisivač poče skidati sako.
“Nemojte, molim vas! Mi ćemo, vama puno hvala”, odgovorih i zacrvenjeh se u licu.
Popisivač je otišao.
“Ti si morala spomenuti sijalicu”, reče muž.
“E, eto, jesam”, odgovorih.
Marsovci i roboti
I prođe od tada skoro dvije godine, a rezultata nema. Mi smo promijenili sijalicu i kupili novu plafonjeru. Nema više niti jednog FB statusa o temi popis stanovništva.
Nas brzo “uhvati” neka tema, razgalamimo se, a poslije doživimo kolektivnu amneziju ili nas naprosto iznenade neke druge teme, pa o njima pišemo.
Došao je nedavno i prvi čovjek EUROSTAT-a, Pieter Everaers da nam riješi probleme.
Ne znam da li je svima bila jasna njegova rečenica: “Pretpostavljam da sam na vašem popisu mogao navesti da sam Marsovac ili robot. Takva vrsta informacije ne zahtijeva visok nivo kvaliteta kao pitanja starosne dobi, spola i stanja domaćinstava”.
Ipak, nama je baš ta inforacija od najvećeg zanačaja.
Poslije su se prepirali bh. statističari, jer se tehničko pitanje pretvorilo u vruće političko, obzirom na to da se najviše iščekuju podaci o etničkoj pripadnosti.
Možda smo se svi trebali izjasniti kao Marsovci, bilo bi manje problema. Ne bi nam ništa falilo i onako je NASA 2014. objavila podatke kojim se dokazuje život na ovoj planeti.
Možda bi nam najbolje bilo da se preselimo na Mars, svi postanemo Marsovci, a ja bih povela i našeg popisivača – ne da mi mijenja sijalice, jer je na Marsu sve moderno, već da čovjek uživa.
U ovoj zemlji, popisan možeš biti ti, ali rezultate ne možeš dobiti. Na Marsu je, sigurna sam, puno bolje.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI