U Sanskom Mostu u prostorijama kino sale (RTV Sana) 4. marta 2017. sa početkom u 17:00h premijerno izvođenje predstave Mi smo preostali.
Angažovana predstava Mi smo preostali koristi elemente fizičkog, ekspresivnog i dramskog pozorišta kako bi senzibilno progovorila o načinima na koje društvo tretira žene i muškarce – žrtve ratnog silovanja u BiH. Osnovni scenario-koncept ove primijenjene predstave potpisuje pozorišna rediteljka Marija Farmer, dok je adaptaciju i režiju uradila Timka Omanović. U predstavi igraju Nedžada Toljić, Selma Čengić, Lejla Šupuk, Adna Softić, Mido Rekanović, Armin Alagić; tehnička podrška – Katherine Marren; muzika – Arijan Čengić. Predstava (koncept) nastala je kao dio edukacije za primijenjeni teatar organizovan u novembru i decembru 2016. (Unicef i Unfpa) za omladinske lidere, aktiviste i pozorišne praktičare.
O traumi se ne govori. Ne tražimo od vas da zamišljate nezamislivo. Da vam se pluća pune užasom koji će vas ušutjeti i blokirati. Ovo nije priča o traumi. Ovo je priča o ljubavi. Priča o onom prije i poslije toga. Te žene, ti muškarci, koji su doživjeli nezamislivo, tu su među nama. Vi ste tu i ja sam tu. Mi smo preostali. Ne moramo razgovarati. Dovoljno je reći: Dogodilo mi se. Dovoljno je reći: Znam da ti se dogodilo. Budi tu – glavna je ideja i moto čitave predstave.
Istraživanje koje je sproveo UNFPA pokazuje da svega oko 3% ispitanika/ca ima negativne stavove prema preživjelim, odnosno navode da su te osobe same krive za ono što im se desilo, da su to mogle spriječiti, da su to i zaslužile, kao i da su žrtve isprovocirale seksualno nasilje. Ogroman broj ispitanih ljudi zapravo osjeća sažaljenje ili saosjećanje. No, problem je što žrtve čuju samo ovaj mali postotak i to se doživljava gotovo kao jedina istina.
Također, ljudi o ovoj temi uglavnom šute iz straha, nepoznavanja problema, ali ponajviše jer ne znaju kako da pruže i pokažu podršku. Dio šutnje ide iz tog užasa koji svi osjetimo kada ova tema otvori. Zbog toga, ova predstava ne želi da preplaši publiku tako da po izlasku sa predstave više nikada na poželi čuti bilo šta o silovanju žena i muškaraca u ratu. Fokus predstave je zato na empatiju, a ne na ponovnom oživljavanju traume.
Tako je ovo predstava o nježnosti i ljubavi – o onome malo koje svako od nas može da uradi, a da ljudima koji su preživjeli najgore znači puno. Predstavom se želi žrtvama jasno i nedvosmisleno poručiti da nisu krivi za ono što im se desilo te da zaslužuju svu našu empatiju, nježnost, ljubav, ali i konkretnu sistemsku podršku.
Stigma vezana uz seksualno nasilje prisutna je u mnogim društvima i kulturama, a posljedice su očigledne i velike. To znači da preživjele osobe optužuju same sebe, ali i da ih se okrivljuje, odbacuje, izolira, isključuje iz javnog života, fizički ili na drugi način zlostavlja, da imaju manji pristup resursima u zajednici, da ih bračni partneri napuštaju ili da su meta javnih napada i dodatnih zlostavljanja. Naša odgovornost kao građana je da pokažemo da smo tu.
Predstava je realizirana u saradnji Udruženja Centar za izgradnju mira pod pokroviteljstvom i uz finansijsku podršku UNFPA i UNICEF-a.
KOMENTARI