“Teško je uskladiti život u Americi s ovim što ja radim. Ovo je hobi koji čovjek nosi u duši i u srcu, nešto što je bilo u životima naših didova i nana, a mi to prenosimo dalje. Život u bilo kojoj zemlji je veoma težak. Mi odemo u svijet da bismo zaradili. Ja, primjera radi, u Americi radim godinu dana bez slobodnog dana kako bih zaradila da dođem u moju domovinu, da se odmorim, provedem, da budem s najmilijima, da napunim baterije. Tamo se nema vremena za ovakve stvari koje mi radimo ovdje. Ja radim svih sedam dana u sedmici i po deset sati. Nemam vremena ni da se dovoljno naspavam. Svi naši ljudi su puni Bosne. Možete uzeti mene iz Bosne, a ne možete iščupati Bosnu iz mene.”
U rijeci naše dijaspore koja je i ovog ljeta preplavila Bosnu i Hercegovinu našla se i Safija Haskić-Gay. Ova Sanjanka u svoju domovinu došla je iz daleke Amerike da posjeti rodni Sanski Most, Sarajevo i mnoge druge gradove, te da se vidi s najmilijima i dodatno utemelji Udruženje “Bosni u amanet”, koje je prošle godine u saradnji s nekolicinom prijatelja osnovala. Safija je istaknuta kulturna poslenica i humanitarka. Pjeva sevdalinke, piše knjige, uređuje bosansku sobu u rodnoj kući u Sanskom Mostu. Svaki dolazak u domovinu iskoristi i za učestvovanje u humanitarnim akcijama, no ona o tome nerado govori. Boravak u prostorijama Udruženja iskoristio sam za razgovor o njenom životu i radu s posebnim osvrtom na Udruženje “Bosni u amanet”.
Na pitanje kako je došla na ideju da formira Udruženje, kazala je: “Još sam kao dijete razmišljala o vaktu i zemanu kad se pjevala prava sevdalinka koju je baštinila i moja rahmetli majka. Nekako sam sebe vidjela u toj staroj narodnoj nošnji, u dugim haljinama. Odrastala sam u ambijentu takvog razmišljanja. Te moje mašte, želje i snovi osnivanjem Udruženja konačno su se i ostvarili. Ostvarili su se zahvaljujući i mojim saradnicima Hasibi Agić, Rahimi Halimanović, Aldijani, Nadži, Avdi Šljivi, našoj desnoj ruci u Udruženju. Pokatkad je Avdi ponajteže među nama ženama. Osnivačka skupština Udruženja desila se 22. jula 2021. godine. Hasiba Agić bila je moj idol. Uvijek sam je vidjela na nekoj visokoj ljestvici među sevdalijama
Uvijek sam imala želju da s njom napravim jednu zajedničku pjesmu u kojoj bi učestvovalo više osoba koje pjevaju sevdah tako da svako od nas otpjeva po jednu strofu te pjesme. Prije nego što ćemo zvanično osnovati Udruženje nazvala sam našeg kompozitora Muharema Hareta Vražalicu i rekla mu da nam treba pjesma koju će pjevati pet pjevača. On je odgovorio da je to nemoguće, međutim, ja sam ustvrdila da je, ipak, moguće. Uradili smo pjesmu s četiri strofe i refrenom. Po mom mišljenju, napravili smo odličnu pjesmu pod naslovom Bosni u amanet. Snimili smo pjesmu i spot za nju. Izvođači su bili u narodnim nošnjama. Potom smo kod mene u Sanskom Mostu sjeli i kroz razgovor sam ih upitala da li su za to da osnujemo Udruženje pod naslovom ‘Bosni u amanet’. Složili su se. Istina, bilo je i pitanja kao što su: pa teško je to u vremenu poplave raznih udruženja itd., itd. Ja sam konstatovala da je sve do nas i koliko mi budemo sposobni, toliko će i ono trajati. Zajedno smo krenuli.”
Osnivačka skupština Udruženja desila se u Hotelu “Saraj” pred velikim brojem sevdalija i drugih aktivista u svijetu kulture. Za godinu dana postojanja Udruženje je preko Općine Stari Grad iznajmilo adekvatan prostor te organiziralo nekoliko muzičkih koncerata i drugih kulturnih aktivnosti. Nastavilo se sa snimanjem pjesama. O tome gospođa Safija kaže: “Predložila sam ovoj grupi da svakom bh. gradu poklonimo po jednu pjesmu, da je pohranimo u arhiv opjevanog grada. Svi su se s tim složili. Svidjela im se ideja. Uslijedilo je snimanje pjesmo o Sanskom Mostu, gradu u kojem sam rođena. Napravili smo promociju u Sanskom Mostu. Na prvoj pjesmi pjevali smo Hasiba, rahmetli Arif Alajbegović, Rahima, Aldijana i ja. Na narednim pjesmama, umjesto rahmetli Arifa, pojavljuje se Ragip Hamidović Besko. Uradili smo i pjesmu o Bošnjacima u Turskoj, a zove se Hidžra bošnjačka. Pjesme nam komponuje Ismet Polovina.
Uradili smo spot. Čekamo poziv iz Turske da je tamo promovišemo. Pokušat ćemo je uručiti i predsjedniku Erdoğanu. Ovo je sve u znak zahvalnosti na tome šta je Turska godinama udomljavala naše Bošnjake. Sve što radimo po dogovoru. Animiramo ljude da nam daju dobre ideje. Čija ideja bude najbolja i najpovoljnija za realizaciju, prihvatimo je. Sve što radimo, radimo zajednički. Rahima je došla na ideju da imamo sekciju književnika, Hasiba ima svoju ideju da šijemo narodne nošnje i da se prave starinska jela, Nađa radi na tome da se nabavi stan za tkanje na kojem bi se tkale ponjave. Mensura Bajraktarević, Hasibina kćerka, donijela je neke eksponate. Nakana nam je da ovo Udruženje bude mjesto u kojem će ljudi ulaskom u njega iza vrata ostaviti stres i doživjeti relaksirajuće trenutke, kao da ulaze u neku drugu dimenziju.”
Safija je u Sanskom Mostu uredila bosansku sobu, koja u svom sadržaju ima i mnoge muzejske eksponate.
“Gornji sprat moje kuće u Sanskom Mostu pretvoren je u bosansku sobu. U njoj je veliki broj i muzejskih eksponata. Lijepo bi bilo da svaka naša kuća ima našu narodnu nošnju, pa makar jedan ćilim, sofru ili minder, te neki drugi eksponat. Danas živimo život pun stresa, koji nas donekle pretvara u robote. Moramo se vraćati našem originalu: ko smo, šta smo. Sevdalinku i naše običaje moramo vratiti da bismo postojali i opstali”, rekla je Safija.
Na temu dijaspore i života daleko od rodne grude Safija kaže: “Teško je uskladiti život u Americi s ovim što ja radim. Ovo je hobi koji čovjek nosi u duši i u srcu, nešto što je bilo u životima naših didova i nana, a mi to prenosimo dalje. Život u bilo kojoj zemlji je veoma težak. Mi odemo u svijet da bismo zaradili. Ja, primjera radi, u Americi radim godinu dana bez slobodnog dana kako bih zaradila da dođem u moju domovinu, da se odmorim, provedem, da budem s najmilijima, da napunim baterije. Tamo se nema vremena za ovakve stvari koje mi radimo ovdje. Ja radim svih sedam dana u sedmici i po deset sati. Nemam vremena ni da se dovoljno naspavam. Svi naši ljudi su puni Bosne. Možete uzeti mene iz Bosne, a ne možete iščupati Bosnu iz mene. Svi imaju nostalgiju za Bosnom. Što je čovjek dalje od domovine, sve više je voli. Nema te sile osim Božije koja Bosancu može iščupati Bosnu iz srca. Svakim novim dolaskom u domovinu osjećam promjene u njoj. Hvala medijima koji su prepoznali vrijednost našeg Udruženja i redovno nas prate. Danas sam na Baščaršiji u jednoj radnji srela mladića koji je na pitanje da li voli sevdalinku kazao da voli, da je član jednog sarajevskog KUD-a i da će proširiti priču o našem Udruženju.”
Safija Haskić -Gay rođena je 1956. godine u Sanskom Mostu. U rodnom gradu završila je osnovnu i srednju školu. Objavila je dvije knjige. Njen knjiški prvijenac nosi naslov: Život, suze i patnje bosanske Kleopatre. To je autobiografska knjiga. Napisala je još dvije knjige koje nisu objavljene. Živi i radi u New Yorku u Americi.
KOMENTARI