Bio jednom jedan grad, neobičan grad, ponosan, prkosit. Njegove ulice su bile drugačije, bile su moje, tvoje, svačije.Tim ulicama uvijek je kolala toplina, ljudi su se smijali i pričali, zbijali šale, radili spačke, za malo smijeha visili bi naglavačke.
Takvi su bili ti ljudi i sam sam bio jedan od njih.Sve sam ih poznavao ili mi se barem tako činilo.Ljudi su se sporazumijevali jednostavnim jezikom, jezikom koji su svi razumjeli, bila je to neka mješavina ljubavi, razumijevanja i empatije.
Krasan je bio taj grad, popločan srcima, ispunjen mirisima fine domaće klope, koji su dopirali iz otvorenih kuhinjskih prozora.Nismo imali mobitele, gifove, društvene mreže, a bili smo umreženi, povezani, nerazdvojni.
Nismo si slali poruke, a svi smo znali gdje i kada ćemo se naći.Nosili smo traperice iz Trsta iste po par godina jer su bile najbolje kad su izblijedile skroz, slušali smo sve, a nismo slušali nikoga, bili smo svoji.Znali smo danima smišljati iznenađenje nekom dragom za rođendan.Taj poklon nije obično bio kupljen, bio je izrađen, bio je smišljen, bio je skrivan, došaptavan u nekim skrivenim kutovima.
Nisu nas morili novci jer ih nismo imali, a bili smo bogati.
Igrali smo sve sportove koji su se mogli igrati, imali prvenstva škola, kvartova, ulica.
Svirali smo i plesali, glumili frajere, špilali gospodu, ženske su se šminkale, ali se nisu botoxirale, operirale, sve šta je bilo na njima bilo je njihovo.
Ne znam kak bi to objasnil, ali moglo bi se reći, da smo slavili život.Živili smo ga u tom gradu, a on je živio kroz nas.Disao je s nama, pazio na nas, čuvao nas dok smo s komadima sjedili na zabačenim klupama njegovih parkova.
Poseban je bio taj grad, sjetim ga se skoro svaki dan i srce mi onak veselo zakuca, kao da želi reći, hoćemo li još jednom ti, grad i ja u tu nezaboravnu pustolovinu što zove se ljubav.
KOMENTARI