Bravo Iman Omić na osvojenom 1.mjestu iz literarnog stvaralaštva na temu “Zahvalnost” u sklopu manifestacije “Muhammed a.s, u njemu je divan uzor”.
Učešće na ovom takmičenju je uzelo više od 50 učenika iz 43 škole sa područja USK. Čestitamo našoj Iman na sjajnom uspjehu.
U nastavku pročitajte literarni rad Iman Omić.
ZAHVALNOST
Rano je jutro, 6 sati i 20 minuta, vrijeme kada obično ustajem radnim danima. Iz carsta snova u stvarnost me odvlači nemila melodija alarma koja označava početak još jednog novog školskog dana. Nevoljko ustajem iz toplog kreveta dok me, svim đacima dobro poznate, muke hvataju. Valja još jednom rano ustati, spremiti se, pa onda nenaspavana u školu.
Ovako otprilike izgleda jedno uobičajeno jutro većine školaraca. Jutro popraćeno mrzovoljom i kukanjem o svemu i svačemu, te o ranom ustajanju, te o testovima i tako u nedogled. Neraspoloženi i namrgođeni mi, školarci, tada krećemo u školu zavideći sretnicima koji su se ovog jutra naspavali ostavši u toplim krevetima.
Zaokupljeni tim jutarnjim neraspoloženjem nismo u stanju primijetiti ljepote jutra u kojem smo se probudili. Mrzovoljni smo i neraspoloženi, a ni sami ne znamo zbog čega. Ni ne osvrćemo se da pogledamo vatreno nebo koje smo u ranom jutru u mogućnosti vidjeti dok se mjesec još pomalo vidi. Ometeni negativom kojom smo se najčešće bezrazložno sami okružili, zaboravljamo da su tu lijepe i dobre stvari.
Ovako nam prođu mnogi dani našeg života. Nebrojano mnogo je jutara poput ovih u kojima smo se ponijeli iznimno nezahvalno zanemarivši pri tome one lijepe stvari koje smo mogli vidjeti da nije negative koja nas obuzme. Vrijeme brzo prolazi, a mi se u njemu, poneseni životnim obavezama i raznim teškoćama, polahko gubimo. U svojoj mladalačkoj jutarnjoj mrzovolji, dan tako započnemo ne razmišljajući o važnim stvarima koje bi, da smo ih se sjetili, zasigurno odagnale takvo raspoloženje od nas.
Osvanuli smo jutrom zdravi, zaboravivši da se za to trebamo Nekome zahvaliti. Nekome ko nas je još jednom probudio kako bi nam još jedan novi dan, kao priliku da budemo bolji, poklonio. Možda nas je zato naš voljeni Poslanik, s.a.v.s., podučio da se pri samom buđenju sjetimo zahvaliti „Onome koji nas je oživio nakon što nas je bio usmrtio“. Beskonačan je niz blagodati kojima nas je naš Gospodar obasuo. Počevši od zraka koji udišemo, vode koju pijemo, hrane kojom nas On kao naš Stvoritelj hrani, pa do svega ostalog bez čega ne možemo. Znajući da se na poklon-e odgovara zahvalnošću, dužni smo Mu se, onako kako to On od nas traži, zahvaliti, a „namaz je zahvalnost najveća“.
Živimo i svakodnevno dobijamo poklone kao da nam je svaki dan rođendan. Poklon je plavo nebo, poklon je sunce što nas jutrom obasjava, pokloni su čula kojima sve ove ljepote na različite načine doživljavamo. Ovakvih poklona ima beskonačno mnogo, a Allah od nas zaista ne traži mnogo. On nas savjetuje da budemo zahvalni, pa će nas onda još većim blagodatima darovati. Koliko je zahvalnost cijenjena i vrijedna osobina dovoljno kazuje činjenica da ju je naš uzor, Muhammed, a.s., nazvao polovinom vjere.
Naš Poslanik, a.s., je svojim ibadetom pokazivao najveću zahvalnost Dragom Bogu, toliko da bi ga njegova voljena supruga Aiša znala upitati: „Zar da toliko ibadetiš, a znaš da ti je tvoj Gospodar grijehe, prošle i buduće, oprostio!?“
On nas, također, podučava da se zahvalnost Bogu može iskazati i kroz zahvalnost ljudima, posebno nama bliskim osobama. Roditeljima zahvalnost dugujemo za onaj topli krevet iz kojeg je ujutru teško ustati, za siguran dom u kojem živimo i još mnogo toga što su nam oni svojom ljubavlju i trudom omogućili. Zahvalnost se ne postiže samo riječima. Istinska zahvalnost je topao osjećaj koji dolazi iz srca i čijim iskazivanjem smo u mogućnosti tu toplotu prenijeti i na druge ljude. Da bismo je iskreno pokazali, njenu toplinu trebamo zaista osjetiti u srcu i duši. Zahvalnost je u svakom osmijehu, u lijepoj riječi, u toplini svakog zagrljaja.
Često smo u prilici vidjeti neke ljude koji su na kušnju stavljeni većim iskušenjima i problemima od naših, a koji i dalje uspijevaju pronaći razloge da ostanu pozitivni, zahvalni i sretni. Vjerujem kako je i njih Uzvišeni Allah stvorio kao pouku i kušnju nama, da se i kroz ljude koji su uskraćeni za neke blagodati, sjetimo zahvaliti Gospodaru koji nas je sačuvao onoga čime je njih iskušao. Isto tako, znamo da postoje ljudi koji žive u neimaštini i oskudici, ali su i dalje sretni i zadovoljni onim što imaju, makar to bilo i malo. Takvi ljudi su naučili cijeniti ono što imaju, ne razmišljajući o tome da li neko ima nešto bolje od njih.
S druge strane, tu su ljudi koji plivaju u moru materijalnih bogatstava, ali se još uvijek ne osjećaju sretno i zadovoljno. Nedostajuća duhovna bogatstva sreće i zahvalnosti pokušavaju nadomjestiti materijalnim stvarima koja im dušu i dalje ostavljaju praznu. One nove patike koje su trenutno u trendu i koje mi toliko želimo, proći će zajedno s modom koja se svako malo mijenja. Markirana odjeća na koju bismo toliko novca potrošili više neće biti popularna pojavom nekog tamo novog trenda koji će zamijeniti stvari koje su donedavno bile najprodavanije. Zbog toga je važno da budemo zadovoljni onim što imamo i ne poklanjamo previše pažnje stvarima koje drugi posjeduju. Danas pretjeranu pažnju posvećujemo ‘savršenim’ stvarima koje želimo postići u budućnosti zaboravljajući da uživamo u onome što trenutno imamo.
Kada smo bolesni jedva čekamo dan kada ćemo se zdravi probuditi, pa makar se morali vratiti u školske klupe. Tada više ne marimo da li ćemo morati rano ustati, kakvo će vrijeme ujutru biti, samo mislimo na jutro u kojem ćemo zdravi osvanuti. Poslanik, a.s., je ovo lijepo opisao rekavši da je zdravlje jedna od dvije blagodati koje čovjek najviše potcjenjuje. Kako bi naša jutra i dani ljepši bili kada bismo se samo ove Božije blagodati sjetili i na njoj zahvalnost iskazali.
Ostajemo krajnje zadivljeni i fascinirani dok u školi učimo o prirodi, ljudskim čulima, organima i njihovim sposobnostima. Dok o tome učim, razmišljam kako je naš Gospodar sve to savršeno kreirao. Zamišljam kako bih se osjećala da mi samo na jedan dan Gospodar uskrati mogućnost vida. Razmišljajući o tome, shvatam zašto nam Uzvišeni Allah poručuje da su dokazi i u nama samima. Shvatam zašto i za blagodati koje nam dariva, kaže da i kada bismo to htjeli, ne bismo ih mogli izbrojati.
I sada shvatam zašto je naš voljeni Poslanik, a.s., svojoj supruzi Aiši, odgovorio pitanjem: „Pa, zar da Mu ne budem rob zahvalni !?“
Omić Iman, 30.03.2006. god.
VIII razred, OŠ „5. oktobar“,
Sanski Most
KOMENTARI