Rudarstvo za vrijeme (i prije) Rimljana…
„Područje Bosne i Hercegovine imalo je poslovne veze s etrurskim, italskim i helenskim svijetom davno prije potpadanja pod rimsku vlast. Prirodna bogatstva, u prvom redu različite rude, od kojih je najznačajnija bila željezna, bila su više nego privlačna za različit poslovni svijet.
Rudna bogatstva izvožena su iz Bosne dolinama rijeka Une, Save i Neretve. I poljoprivredna bogatstva, u prvom redu vino, i u manjoj mjeri maslinovo ulje, bila su roba koja je dovodila različite trgovce a najviše grčke i italske trgovce.“ (A. Škegro,”Antička ekonomika u BIH (na osnovi epigrafskih izvora)”, str. 173– 178).
„Glavni pogoni za preradu željezne rude nalazili su se na području Ljubije i Starog Majdana, gdje se nalaze ogromni ostaci antitičkih i srednjovjekovnih troskovišta. Ovdje je eksploataciju olakšavalo veliko šumsko bogatstvo i izutetno povoljni uvjeti transporta. Ovuda je prolazio i magistralni put Salona– Siscia, kojeg je dao izgraditi car Klaudije 47/48. g.
Najekonomičniji transport poluproizvoda i gotovih proizvoda iz ferrarija na Sani bio je omogućen rijekom Sanom i Savom do Siscije i Sirmija, a mogli su ga opsluživati i garnizonski vojnici (flote) iz Siscije ili veterani. Transport je Sanom mogao ići u manjim brodicama, a pretovar je mogao biti u Praetoriumu u Suvaji kod Bosanske Dubice. Početak djelovanja officina ferraria u bazenu rijeke Sane pada iza otvaranja onih u Blagaj– Japri.“ (A. Škegro, ”Antička ekonomika u BIH (na osnovi epigrafskih izvora)”, str. 62–67, 70-72).
„U 5. i 4. st. pr. n. e. postojalo je u Sanskom Mostu relativno naselje, čiji su se stanovnici bavili proizvodnjom željeza i izradom željeznih predmeta (oružje i oruđe). Rudnici na Sani, kao i drugi po Bosni, bili su i za Rimljane značajni, ne samo u vrijeme velikih osvajačkih ratova nego i kasnije zbog opskrbe željeznim livom brojnih manufaktura za izradu oružja u Panoniji i u susjednim pokrajinama. Velike su bile potrebe i privatnih proizvođača metalnog alata, oružja i oruđa, i pribora svake vrste.
Talionica (officina ferraria) u Starom Majdanu djelovala je u 3. i 4. st., dakle nešto kasnije od pogona u dolini Japre. O dugotrajnosti i intenzitetu njenog rada najrječitije govore prostrane i duboke (do 6 m) halde troske. Djelovala je sve do polovice 5. st. kao i pogoni u dolini Japre, a vjerovatno i nešto kasnije…
Na kraju je potrebno podvući da je (južno) rudonosno područje (metalla na Sani), sva je prilika, sve do nešto iza 151. g. pripadalo provinciji Dalmaciji (ferrariae Delmaticae), a sjeverno na Japri Panoniji (ferrariae Pannonicae).
Tada su ferarije u sjeverozapadnoj Bosni bile objedinjene s argentarijama oko Domavije u jedinstvena metalla Pannonica et Delmatica sa centrom u Domaviji (CIL III 12721, Domavia). Prvi poznati prokurator objedinjenih metalla (argentarija i ferarija, a ne znamo što je bilo s auiarijama), bio je T . Claudius Proculus Comelianus.
Na kraju se postavlja pitanje: jesu li oba rudničko– metalurška distrikta u sjeverozapadnoj Bosni, onaj na Japri i onaj na Sani, činila jedinstveno područje u administrativnom i organizacionom pogledu. O tome, dakako, podataka nema, ali čini se da je to moguće.“(I. Bojanovski,”BIH u antičko doba”, str. 279-282).
„U poriječju Sane, blizu današnjeg Sanskog Mosta, nalazio se veoma važan i jak centar rudarstva i metalurgije. Na ovom području su otkriveni brojni tragovi naselja. Na osnovu istih možemo zaključiti da je ovaj kraj bio veoma gusto naseljen. Sudeći na osnovu epigrafske građe nameće se zaključak da su ovdje živjeli, i to u velikom broju Orijentalci. Oni se najčešće pojavljuju kao rudarski stručnjaci, beneficijari, robovi i sl. Većina ih je pripadala gentiliciju Aurelius. Iza njih su ostali mnogobrojni posvetni natpisi.
Takvih natpisa je najviše pronađeno u Starom Majdanu. U posvetama se, uglavnom, spominju istočnjački kultovi, kao npr. Nemes, Terra Mater, Dolihen, Izida, panonski bog Sedat, i drugi. Epigrafska građa, koja je otkrivena u gornjem toku Sane, dakle južnije od Sanskog Mosta, upućuje nas na zaključak da je ondašnje domorodačko stanovništvo dobilo civitet tek u vrijeme cara Karkale.
Pronađeni spomenici na području zapadnobosanske rudonosne regije otkrivaju nam još jedan približno jak centar rudarske djelatnosti iz kasnoantičkog doba. Riječ je o Starom Majdanu kod Sanskog Mosta. Tu su otkriveni tragovi velike građevine, dimenzija 16,50 x 10,50 metara, koja je bila u sastavu tamošnjeg metalurškog ferarija.
Pogoni u Starom Majdanu su, prema I. Bojanovskom, mogli imati dva ili više sličnih objekata. Željezna ruda za ove pogone je, u početku, obezbjeđivana iz obližnjih rudišta, a kasnije, iz rudokopa sa područja Ljubije. Proizvodnja je bila zasnovana na manufakturnoj osnovi.“ (B. Omerčević,”BIH u vrijeme kasne antike”, str. 75, 172).
„Pod konac rimskog gospodstva zadržalo se u Bosni još intenzivno rudarstvo na željezo, naročito u krajini oko Sane. Ogromna troskovišta oko Blagaja, Stare Rijeke i Kamengrada pokazuju veliku rimsku produkciju… Kontinuiteta rudarskih radova srednjeg vijeka u državnim poduzećima rimskih nema, nu stariji su radovi pokazali puteve na već načetim rudištima. Rudarstvo i velika rimska organizacija proizvodnje željeza propade u vrijeme, kad se stoljećima razbijalo carstvo pod navalama istočnih naroda…
Baš ovo krvavo doba, koje nosi nedužan naslov seobe naroda, tražilo je željezo kako za nadmoć tako i za obranu. Proizvođače željeza i kovače trebali su i najdivljiji narodi. Bez željeza ne mogu se voditi ratovi.“ (V. Mikolji ,”Rudarstvo u Bosni u srednjem vijeku”, Povijest hrvatskih zemalja BIH od najstarijih vremena do 1463., str.651- 653).
Rudarstvo za vrijeme srednjovjekovne Bosne…
„Iako nema pisanih dokumenata da je u srednjem vijeku rudarstvo bilo razvijeno u ovim krajevima, nepobitno je da se prerada ruda, započeta još u preistoriji, nastavila i u antičkom dobu, o čemu je bilo riječi, i u srednjem vijeku. O tome govori i naziv sela Sasina, nedaleko od današnjeg Sanskog Mosta, i ime potoka koji teče kroz to selo, a takođe se zove Sasina.“ (B. J. Bokan,”Sanski Most I-dio”, str. 57).
„Prema tome, ako je ime Sas ostavilo traga u mjesnim nazivima, to još ne mora značiti da je tamo svuda bilo i pravih Sasa. Za kraj ove rasprave ostavili smo pitanje porijekla naših Sasa, koje je dosta raspravljano u historijskoj literaturi.
Najpoznatije je mišljenje K. Jirečeka: „Domovinu ovih nemačkih rudara pre valja tražiti u severnoj Ugarskoj, kod takozvanih Sasa u Cipsu, nego kod erdeljskih Sasa. Njihov dolazak u Srbiju često se vezuje za provalu Mongola u Ugarsku, jedino na osnovu izvesnog hronološkog poklapanja ovog događaja sa najstarijim vestima o Sasima kod nas“.
U novije vreme prof. Gr. Čremošnik pošao je sasvim drugim putem u traženju domovine naših Sasa. Polazeći od latinskog načina pisanja imena Brskovo i Breisgau-a došao je do zaključka „da ne može biti sumnje da se radi o jednom te istom imenu“. Posljedica ovog zaključka bila bi da su njemački rudari došli neposredno iz Njemačke, po pozivu, i da su ime svoga kraja prenijeli na Brskovo. Kako stanovnici Brajzgaua nisu Sasi već Švabe, Čremošnik je morao odgovarati i na pitanje, zašto je prvo ime odomaćeno kod nas…
Dokle god se ne bi nesumnjivo dokazalo, što, koliko znamo, nije učinjeno, da je među Nijemcima izvršena identifikacija Sas-rudar, i to za vrijeme prije dolaska Sasa na Balkan, ostaje, čini nam se, jedinom moguće tumačenje, zasnovano na izvorima, da je riječ Sas imala prvobitno etničko obilježje, koje je kod nas postepeno slabilo i konačno iščezlo kada su se Sasi utopili u slovensku sredinu. Ali ni u kome slučaju ne može se sporiti činjenica da su prvi nosioci rudarstva kod nas bili, ako ne baš Sasi, a ono sigurno Nijemci. Imena najstarijeg sloja njihovog to nesumnjivo dokazuju.
Kao što naša radoznalost ostaje u mnogome nezadovoljena o vremenu i načinu doseljavanja Sasa, ne može se mnogo određenoga reći ni o njihovoj emigraciji iz balkanskih zemalja. Jireček govori da su „u burnim vremenima mnogi isprodavali svoja imanja, te su se iselili u dalmatinske gradove, Italiju, a možda i natrag u Ugarsku.“ (M. Dinić,”Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni”, SAN Bg. 1955., str. 1-27).
Rudarstvo za vrijeme osmanske uprave…
„Početkom osmog decenija XVI st. započelo je iskorištavanje željezne rude u poriječju Sane i njenih pritoka. Prvo je oko 1571. otvoren rudnik u blizini Kamengrada (selo Glogodovica? Klokotovica?), a kasnije su otvarani i drugi rudnici.
Više naredaba Porte sandžak- bezima u Bosni (kliškom i bosanskom) iz tih godina, sadržanih u Mühime defterima, govore o organizaciji te proizvodnje o angažovanju okolnog stanovništva i pribavIjanju rudara i majstora…
Početkom XVII st. bio je značajan rudnik zvani Novi Majdan. Sami taj naziv (novi) nedvojbeno ukazuje na postojanje nekog ranijeg, aktivnog rudnika u tome području. Taj Novi Majdan je zapravo zatečeno selo Gračanica kod kojeg je bio otvoren rudnik…
Da je u to vrijeme u rudniku Novi Majdan kod sela Gračanice proizvodnja bila značajna svjedoči relativno velik novčani iznos carske desetine od željeza, koji je 1604. iznosio 9.000 akči. Budući su kasnije otvarani novi rudnici u tome području, to je ranije Novi Majdan postao stari, te je danas to naselje poznato kao Stari Majdan.
Jos prije 1604. godine bili su otvoreni i drugi željezni rudnici u tome području. O tome svjedoči postojanje više aktivnih samokova na tri rječice, pritoke Sane, u okviru kamengradske nahije, u čijim tokovima je, svakako, bilo i vađenja rude. To su: Domišica (Tomašica), Železnica i Sopotnica…
Ti nazivi, istina, ne odgovaraju današnjim nazivima rječica u tome području, međutim, takvih pojava mijenjanja naziva bilo i na drugim stranama. Ranija Železnica odgovara, vrlo vjerovatno, današnjoj rječici Majdanska, koja upravo protječe kroz Stari Majdan. Može se reći da se to područje željeznih rudnika protezalo između današnjih naselja: Starog Majdana, Bronzanog Majdana i Ljubije…
Društveno- ekonomska struktura stanovništva angažovanog u rudarstvu tog područja bila je vlaška. To dokazuje ne samo njegov opći status filuridžija, nego to je u izvorima za dobar procenat stanovnika bilo naglašeno „vlah“.“ (A. Handžić, ”Rudarstvo u Bosni XV do XVIII stoljeća”, str. 355–358).
„Oružje i municija proizvodili su se u Bosni, ali su se uvozili i iz Carigrada. Središte proizvodnje do početka XIX st. bila su oko Kamengrada i u Bronzanom Majdanu, nešto ranije je postojao mali arsenal (tophana) u Travniku.
Barut se uvozio iz Carigrada, ali se u malim količinama proizvodio i u Sarajevu, Fojnici, Pčelinjcu kod Banja Luke i kod Bihaća, dok se olovo uvozilo. Glavna skladišta municije bila su u četiri grada (Sarajevo,Travnik, Bihać i Zvornik), odakle su se po potrebi snabdijevali ostali gradovi.“ (H. Kreševljaković, ”Historija naroda Jugoslavije”, tom II, str.1322).
„Vađenje gvozdene rude bilo je intenzivirano od 1718. do 1737. godine i na sanskom području. To se dešavalo uprkos velikoj šteti koju je 1716. godine gvozdenim rudnicima nanio hrvatski ban Ivan Drašković sa svojim jedinicama. Te godine je austrijska vojska na području između Sane i Vrbasa uništila većinu rudarskih jama koje su željezom snabdjevale banjalučku radionicu za izradu topovskih đuladi.“ (E.Pelidija,”Banjalučki boj iz 1737 uzroci i posljedice”, str. 98).
„Kao što je glavni teret odbrane i troškova bio podmirivan od stanovništva ejaleta, tako se i veća količina potrebnog oružja pravila u njemu. Iz bosanskih rudnika (majdana) gvozdene rude (Kamengrad, Bronzani Majdan) u velikom broju su se pravile bombe, granate, municija za topove, puške i pištolje, a izrađivalo se i navedeno oružje.
Jedan dio naoružanja i municije proizveden u Bosni slao se i vojnim posadama u donjem toku Dunava. Još je u XVII vijeku Hadži Kalifa ili Ćatib Čelebija pisao da je u Kamengrad u Bosni poznat kao mjesto gdje se izlivaju topovska džulad i da se u njegovoj blizini nalazi rudnik gvozdene rude. Izlivanje topovskih džuladi, pa i samih topova nastavljeno je i u XVIII stoljeću.“ (E. Pelidija,”Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požeravačkog mira 1699-1718.”, str. 98-99).
1842/43. g.- Opis Kamengradske (= Staromajdanske) nahije: „ … Ova nahija najbogatia je u rudama; zlata, srebra, mieda itd. na više miestah imade, dapače u Škrljevitoj i Briševu planinskog kristala i diamantah se nalazi; gvoždje na više miestah obradjuje se i jeste najbolje u svoj Bosni, od drugog je skuplje, služi za razno orudje, cievi puščane itd…“ (I. F. Jukić,”Zemljopis i poviestnica Bosne”, str. 49).
- g.- „Još iza 1878 godine radila su na Blihi kod Kamengrada tri samokova.“ (H. Kreševljaković,”Kamengrad”, str. 33).
Naredni blog u petak 20h: ”U sendviču Pobriških blogera”…
KOMENTARI