Vlasti u BiH i međunarodni partneri odlučili su kroz projekat koji provodi UNHCR pomoći raseljenim i povratnicima koji žive u neprihvatljivim uslovima.
Povratnik u selo Zecovi kod Prijedora Emsud Brdar i njegova supruga Zinaida od novca koji su dobili prodajom jagnjadi kupili su osam pari patika svojim sinovima Sulejmanu (17), Suadu (15), Selmiru (13) i Selvedinu (8) i opremili ih za školu.
Sva četvorica su odlični učenici. Sulejman, Suad i Selmir idu u srednju školu u Prijedoru udaljenu 11 kilometara od Zecova. Svaki dan pješače tri kilometra makadamom kroz šumu da bi ujutro u pola sedam stigli na autobus, dok najmlađi Selvedin još pohađa seosku područnu školu.
Brdari su korisnici pomoći kroz projekat Podrška trajnim rješenjima Revidirane strategije za provedbu aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji od 2014. provodi Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice (UNHCR). Projekat sa sedam miliona eura finansira Evropska unija kroz paket IPA 2012. i sa 1.107.500 eura UNHCR, a provodi se u Prijedoru, Gradišci, Mostaru, Bijeljini, Bosanskom Petrovcu, Derventi, Foči, Maglaju, Živinicama i Brčko distriktu. Provedba je povjerena partnerima s dugogodišnjim iskustvom u ovoj oblasti – Razvojnom fondu Ujedinjenih nacija (UNDP), Dječijem fondu UN-a (UNICEF), Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM), Hilfswerk Austria International (HWA), Bosanskom humanitarnom logističkom servisu (BHLS), Fondaciji lokalne demokratije (FLD) i organizaciji Vaša prava (VP).
Dobili ovce
Zvanični podaci govore da u BiH trenutno živi oko 98.000 interno raseljenih osoba i više od 470.000 povratnika. Analiza koju je je 2013. i 2014. pripremio UNHCR, u saradnji sa Unijom za održiv povratak i integracije u BiH, pokazala je da znatan broj raseljenih i povratnika još boravi u neprihvatljivim uslovima. Najugroženijim među njima se nastoji pomoći da ponovo stanu na svoje noge.
Emsud i Zinaida Brdar su tokom rata izbjegli u Njemačku da bi se vratili prvo u Sanski Most, gdje su nekoliko godina bili podstanari dok 2002. nisu uspjeli dobiti nazad svoju imovinu.
Njih je na sastanku Radne grupe za provedbu projekta u Opštini Prijedor za pomoć predložilo Udruženje građana DON (Demokratija-organizovanje-napredak) Prijedor. Koordinator za repatrijaciju BHLS-a Banja Luka Božica Pavković-Đurić i predsjednica Komisije za ekonomsku održivost kaže da su se potom složili da obiđu ovu porodicu. Kada su vidjeli u kakvim uslovima žive, prošle godine je odlučeno da u okviru projekta dobiju ovce i ovna. Stado je potom uvećano, a Brdari sada imaju jagnjad za prodaju.
– Svaka je pomoć dobrodošla. Odmah je bolje. Imaš se oko čega zabavljati. Nije mi teško naći kupca za janjce. Ima tu dole jedan čovjek koji drži kafanu, javi se, dođe. To je roba koja uvijek ima tržište. Familija mi je, takođe, pomogla pa sam kupio i kravu, kaže Emsud, koji je i prije rata bio stočar.
Nažalost, obolio je i svaki mjesec mora dati 30 maraka za lijekove i otići do ljekara u Prijedor. Sada je to, ipak, lakše kada imaju prihode i regulisano zdravstveno osiguranje.
– Moramo malo-pomalo da uspijemo barem zbog djece, ako ne baš ono pravo. Zadovoljni smo kako uče i kako se ponašaju, kaže Zinaida.
Projekat će u Opštini Prijedor do njegovog završetka krajem ove godine obuhvatiti kreiranje radnih mjesta ili mogućnosti za samozapošljavanje zasnovanih na potrebama i mogućnostima svakog pojedinca (81 korisnik), stimulisanje i povezivanje individualnih proizvođača sa kompanijama kako bi se osigurao plasman proizvoda, izgradnju i sanaciju stambenih jedinica sa pratećom infrastrukturom (25 domaćinstava), efikasnu i pravovremenu pravnu pomoć (98 korisnika), te psihosocijalnu pomoć pri integraciji u lokalne zajednice (13 korisnika).
Predsjednik Opštinskog operativnog tima Stanko Marković ističe da su u Opštini Prijedor zahvalni što su uključeni u projekat. U početku im je sve izgledalo pomalo nestvarno.
–
Međutim, sada sam uvidio da je urađeno i puno više nego što smo očekivali. Obuhvaćena je i stanogradnja, ekonomska komponenta i što je vrlo bitno socijalna inkluzija. Porodica je sagledana sa svih aspekata, a uključena su i djeca. Dosadašnji projekti su bili samo za stambeno zbrinjavanje. Mislilo se da se na tome završilo i da je korisnik time dobio ogromnu pomoć. Kasnije se vidjelo da to nije dovoljno, pa je većina njih odlazila trbuhom za kruhom. Sada ljudi ostaju ovdje zauvijek, rekao je Marković.
Obuhvaćeni su najgori socijalni slučajevi, porodice koje nisu bile u stanju da same prikupe dokumentaciju.
– Neki su slijepi, neki mentalno oboljeli, neki stari. Neki od kada su došli na taj prostor prije 20 godina nisu sišli u grad i ne znaju ni gdje je Opština, ni Mjesna zajednica. Znate koja je sreća ne samo za njih nego i za sve nas da im se pomogne. Kod nekih porodica smo išli 10-20 puta. Nije nam bilo teško. Taj terenski dio posla najviše su uradili donatori, kazao je Marković.
Kao jedan od sedam partnera u projektu, BHLS radi na ekonomskoj održivosti u Derventi, Gradišci, Prijedoru i Bosanskom Petrovcu. BHLS je tokom implementacije projekta, uz učešće lokalnih vlasti, dodijelio ugroženim porodicama 157 grantova, koji bi trebalo da omoguće stvaranje redovnog prihoda. U svakom od tih gradova u opštinskim strukturama je osnovana Radna grupa za ekonomsku održivost. Opštinski operativni tim ima i radne grupe za stanogradnju i socijalnu zaštitu i inkluziju. Odabir korisnika vrši se tako da se pozovu svi članovi radnih grupa i konsultanti da dostave potencijalne liste korisnika.
– Te liste su uvijek obimne, a naša sredstva limitirana. Mi svi sjednemo za stol i radimo trijažu. Ako neko od kolega zna da je taj potencijalni korisnik prije bio asistiran nekom vrstom pomoći, ovaj put mu ne možemo pomoći. Dobije se kompletna opservacija porodice šta može da radi, da li ima njivu, štalu i šta bi ekonomski za njih bilo isplativo s obzirom na njihova znanja, iskustva i mogućnosti da to urade. Kada završimo pregled terena, na sastanku Radne grupe se prema pravilniku izvrši bodovanje korisnika i napravimo rang-listu. Gledamo da poštujemo želju ljudi, da ne ispadne da smo im nešto nametnuli nego da sami spoznaju šta im je najbolje. Na selu se može raditi sto stvari, ali samo jedna ili dvije mogu biti dovoljno isplative, kaže Božica Pavković-Đurić.
Ona naglašava i izuzetno dobru saradnju koju imaju sa organizacijom Vaša prava, FLD-om i HWA. Pojedine ljude koje su pronašli na terenu preporučili su za njihovu komponentu stanogradnje.
Pomoć putem rekonstrukcije kuće dobila je i deseteročlana porodica Velida Ferizovića, povratnika u Zecove. Oni sada žive u spavaćoj sobi skučeni na 20-ak kvadrata. Kada za mjesec Hilfswerk Austria International završi gornji sprat, biće ih po dvoje u sobi. Azema Avdušinović, projektni menadžer u HWA, govori nam da s ovom porodicom još od 2015. rade na prikupljanju dokumentacije, zbog nesređenih imovinskih odnosa, u saradnji sa predstavnicima gradske uprave i udruge Vaša prava BiH. Uspjeli su za njih prikupiti sve potrebne papire i ove godine započeti radove.
– Na njih smo sasvim slučajno naišli obilazeći druge korisnike za koje smo dobilispiskove od gradske uprave, mjesnih zajednica, Centra za socijalni rad, UNHCR-a i drugih partnera. Imali su neuslovni tavanski prostor u kojem je dvoje djece spavalo. Sada smo na mjestu tavana izgradili potkrovlje i dobili stambeni prostor gdje će svi sa dovoljnim brojem soba napokon imati svoj krevet. Ova porodica u 21. stoljeću nije imala mokri čvor. Sada će imati, rekla je Avdušinović.
Kada smo ih posjetili, Velid se vratio iz šume. Sretan je zbog kuće koja se gradi.
– Ko me zovne, tome idem. Izvučem metar drva za 15 maraka. Naplatim svoje i idem kući. Zovu me ljudi. Sa mnom ide i sin. Vodi konja. Dao sam kravu za konja da bih imao od čega živjeti. Imao sam dvije krave, ali neće nijedna da ostane steona. Tri puta sam ih plodio. Neće. Razljutim se i dam je za konja. Sada dnevno zaradim 50-60 maraka. Dosta. Volio bih da imam i motokultivator. Uvijek djecu sabirem oko sebe. Govorim im nemojte krasti, fino zaradite, pošteno potrošite i ne bojte se, kaže Velid.
Među onima koji su dobili pomoć zahvaljujući ovom projektu je i porodica Petra Vučkovića. Oni su izbjegli iz Sanice i bili su smješteni u kolektivnom centru u Prijedoru. Potom su 2001. kao raseljene osobe dobili plac od Opštine Prijedor da izgrade kuću. Međutim, nisu riješeni imovinskopravni odnosi jer je ovo bilo nekada zemljište Zemljoradničke zadruge, pa su svi placevi knjiženi 1/2. Zadruga je u međuvremenu privatizirana i slučaj je još na sudu, a Petar je suvlasnik placa sa Opštinom. Nažalost, nije imao novca da podigne krov i zbog toga sa suprugom Slavicom, sinom, kćerkom i unučicom živi u kući punoj vlage.
Sagledavši kompletnu situaciju i njihovu želju da se bave uzgojem povrća u plastenicima, u BHLS-u su odlučili da pomognu Vučkovićima. Iako bolesna, Slavica se puno angažirala oko plastenika i ona je mozak posla, dok Petar realizira sve njene zamisli. Nešto paprika i paradajza iz plastenika uspjeli su preko poznanika plasirati na pijacu.
Petar priča da mu je Slobodan Kuburić, terenski radnik u BHLS-u, predložio plastenik ili motokultivator. Odlučio se za plastenik.
– Rekao mi je da se prijavimo, pa sam predao papire u Opštinu. Ovo je dobar projekat ako se radi. Moramo sad uzeti gnojiva, jer hoću da proizvodimo zdravu hranu, kaže Petar.
Slavica govori da joj je puno oko rasada i plasmana povrća na pijacu pomogao poljoprivrednik Dule Balaban jer oni nisu ranije radili u plasteniku.
– Kupila sam i sjeme mrkve, salate, špinata i blitve, ali sam bila jako bolesna u januaru i februaru i nisam mogla raditi. Nisam mislila ni da ću se izvući. Neko hoće da ti pokaže, neko neće. Ali, sada znam. Dogodine ću drugačije. Da mi je napraviti još jedan mali plastenik da uzgajam jagode. Kada je svugdje na pijaci paradajz volovsko srce bio 2,7 KM, ja sam ga prodavala po dvije marke. Moj narod nema para. Nekom dam i džabe. Bila sam i ja u toj situaciji. Glad se sitnog razumije. Vazda je to bilo. Imamo i unuku.
Tata joj je poginuo kada su joj bilo dvije godine. Voljela bih dok sam živa da mogu podići kuću da ona i mati budu same, da imaju svoja vrata. Vidite koliki su krastavci. Ima i bostana. Imam čak i budimke. One su dobre za bubrege. Kada bih mogla da napravim drugi plastenik, posijala bih i puno kikirikija. On je jako dobar za osteoporozu, a meni je ona pošla uz kičmu, kaže Slavica.
Bolje poslovanje
A u Opštini Gradiška projekat će do njegovog završetka krajem 2016. obuhvatiti kreiranje radnih mjesta ili mogućnosti za samozapošljavanje zasnovanih na potrebama i mogućnostima svakog pojedinca (71 korisnik), stimulisanje i povezivanje individualnih proizvođača sa kompanijama kako bi se osigurao plasman proizvoda, izgradnju i sanaciju stambenih jedinica sa pratećom infrastrukturom (16 domaćinstava), efikasnu i pravovremnu besplatnu pravnu pomoć (pet korisnika) te psihosocijalnu pomoć pri integraciji u lokalne zajednice (11 korisnika).
Savjetnik načelnika Opštine Gradiška Mladen Krsmanović kaže da je projekat imao opravdanje.
– Mi smo zahvalni kao posrednici u usmjeravanju sredstva do onih kojima su ona najpotrebnija kroz sve vidove saradnje koje smo imali sa donatorima – Evropskom unijom i UNHCR-om. Obim ukupne vrijednosti koja je implementirana na području opštine Gradiška je skoro milion maraka. Najznačajnije je da smo imali prvi put provedbu održivog povratka istovremeno sa sanacijom nekih stambenih objekata ili izgradnjom potpuno novih stambenih jedinica za ljude koji su ostali bez krova nad glavom i iz populacije povratnika i populacije raseljenih lica, rekao je Krsmanović.
I ovdje je odabir korisnika vršen po komisijama u kojima je Opština participirala zajedno sa ostalim organizacijama koje su tu bile u svojstvu implementatora. Vršena je trijaža i selekcija prema raspoloživim i meritornim podacima o statusu pojedinih porodica i ljudi.
– Gledali smo svi da se ne ogriješimo. Sjednice i bodovanja su bili javni. Rad sa partnerima i krajnjim korisnicima je bio, takođe, javan i uvijek smo nastojali, gdje smo god mogli, da pokažemo ljudskost ako je bio u pitanju bod, dva ili tri da nađemo neku varijantu krajnjeg opravdanja da što više ljudi dobije pomoć, kazao je on.
Napravili su elektronsku bazu podataka o obrazovnoj strukturi, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, lokalnoj upravi, policiji… koja bi mogla poslužiti i za neke druge projekte, naglašava članica Radne grupe za socijalnu zaštitu i inkluziju Dragana Bijelić.
HWA je finansijskim sredstvima projekta podržao deset malih ili srednjih preduzeća, kroz nabavku opreme ili mašina za proširenje proizvodnih kapaciteta ili davanja usluga, te su na taj način kreirana nova radna mjesta za 18 raseljenih osoba i povratnika i omogućeno bolje plasiranje proizvoda na tržište. Nova elektrohidraulična dizalica za teška vozila, koju je vlasnik vulkanizerske radnje u Gradišci Mujaga Hadžić dobio zahvaljujući ovom projektu, povećala je u tolikoj mjeri njegovo poslovanje da sada može otplaćivati mjesečnu ratu kredita koji je podigao kako bi kupio savremenu optiku. Hadžić je, nakon što je dobio dizalicu, zaposlio dvije osobe iz te populacije.
– Sada imam puno više posla. Radim kombije, džipove, kaže Mujaga Hadžić, koji se 1998. vratio u Gradišku iz Njemačke sa suprugom Editom i kćerkama Elmom i Eminom.
Novu kuću i plastenik zahvaljujući projektu dobila je i Zorka Petrić, samohrana majka šestoro djece, koja je 1995. kao raseljena osoba iz Donjeg Vakufa stigla u selo Žeravica kod Gradiške.
– Bila sam podstanar 20 godina. Digla sam krediti prije deset godina i kupila plac. U novu kuću sam se uselila 13. novembra prošle godine. Ni danas ne mogu vjerovati da je to moj krov nad glavom jer čitav sam život bila u hodanju, selidbi, neuslovnim kućama. Eto, hvala Bogu da sam i to nekako prebrodila. Sa djecom sam se borila da se iškoluju, da nisu na ulici. Plastenik sam dobila prije tri mjeseca. Sada sam posijala da djeca imaju nešto za zimu. Vratila sam se iz mrtvih u žive, kaže Zorka Petrić, zahvaljujući donatorima na pomoći.
Ona je među 231 korisnikom pojedinačnog granta u BiH, koji je dodijelio HWA kako bi povratnicima i raseljenim osobama bile stvorene mogućnosti za zapošljavanje i samozapošljavanje.
I Branko Šatara, raseljena osoba iz Donjeg Vakufa, koji danas živi u selu Rovine kod Gradiške sa suprugom Nadom, kćerkom Sarom i majkom Nedom, dobio je 2015. kombinovanu stolarsku mašinu posredstvom BHLS-a, kojom proizvodi namještaj, plakare, kuhinje, stolariju… Od tada mu je posao procvjetao, a tamo gdje je nekada bila šupa, sada je mali proizvodni pogon.
Stolarska mašina
Renata Tomić iz BHLS-a napominje da je mašina skupa, ali da su se odlučili za kupovinu nakon što im je Branko ispričao kako radeći na crno stolarske poslove izdržava svoju porodicu.
– Svaka mašina u mom poslu je dobrodošla. Tako je i sa ovom koja mi je bila neophodna za izradu pločastog namještaja. Ko hoće raditi, posla ima. Trenutno nemam zaposlenih. Nadam se da će biti u budućnosti, kaže Šatara.
U realizaciji je pomogao i Slavko Mekinić, predstavnik raseljenih lica i odbornik u SO Gradiška, koji naglašava da se želi pomoći ljudima bez adekvatnog krova nad glavom i bez primanja.
Sreću zbog toga što je dobila ovce i što joj je rekonstruisana kuća ne krije ni Dijana Mulalić. Ona se sa suprugom, koji je kasnije preminuo, vratila 1997. iz Njemačke prvo u Sanski Most, a zatim u selo Liskovac kod Gradiške. Danas tu živi sa sinom Aldinom.
– Imam janjad da prodajem, kuću sam sredila. Ja sam zadovoljna. Meni ne treba ništa više. Dobila sam devet komada, a imala sam svoje dvije ovce. Od tih osam ovaca i jednog ovna imala sam 13 janjadi. Nešto sam prodala, a nešto uložila, kaže Dijana, koju je za projekat predložila Sahiba Šahinović iz Udruženja održiv povratak u Gradišci, dok su u kupovini ovaca i rekonstrukciji kuće učestvovali BHLS i HWA.
KOMENTARI