Sanjao sam
da šetam kraj Sane sa unukom.
Da mu pričam bajke,
kupujem vruće kestenje
i da onako umrljani dolazimo kući,
gdje nas svi napadaju,
gdje smo do sad,
a mi se gledamo i smijemo,
samo onako kako znaju unuk i deka.
Gledao sam Isaka, kako radi na novom informativnom centru, na mjestu gdje je sad radio stanica, a Ognjen vodi školu plesanja u starom hotelu.
Naša privatna apoteka i moja draga za pultom sa osmjehom i uvjek spremna da pomogne.
Naša kuća na brežuljcima, koji gledaju na grad, dvorište puno dječijih igračaka, mali pas skače okolo, a moja unuka crta Sanu kako siječe ravnicu i priča da me pozdravio moj školski drug, sad njen nastavnik.
Sanjao sam, da moja slika stoji na zidu Rock muzeja Sanskog Mosta, zajedno sa slikama ostalih.
Kako imamo rock reunion svake godine u Sanskoj dvorani.
Sanjao sam grad pun ljudi, sa fasadama na kojima stoji istorija grada, zidić sa umjetničkim slikama, kao neka turistička atrakcija grada.
Sanjao sam međunarodni turnir u pecanju na plovak, nazvan po legendi Kuželju.
Vidio sam veliki stadion Podgrmeča sa Azeminom slikom na ulazu u stadion i Pištinom bistom u sredini.
Vidio sam svoje drugare, na kafi svakog jutra, u najvećem tržnom centru zvanom ”Jaki”.
A san k'o život.
Ne traje vječno, stane baš tamo gdje je najljepše, tamo gdje konačno znaš šta je “prava stvar”.
Probudi te kapitalistički sat i vrati te, ili gurne 20 godina naprijed, u tvoju stvarnost …
a ti bi da još sanjaš.
Da poženiš unuke na vodopadu Blihe,
da još jednom odeš na Crni Vrh,
da ispečeš rakiju na djedovini,
da se spustiš niz Sanicu vodom do Sane,
da dočekaš jutro u prekrasnom restoranu na vrelu Dabra ….
al’ san prođe,
otvoriš oči
I dodaš:
“I pusti me da sanjam.”
KOMENTARI