Sead Salihović jedan je od 18 maloljetnika koji će u subotu, 11. jula, biti ukopani na kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Senad je imao 16 godina kada je mučki ubijen. Odvojen je od majke Zlate i tada maloljetne sestre Senade i ubijen s hiljadama Srebreničana.
Otac Sead se s velikim bolom prisjeća ’90-ih godina kada je sa suprugom, kćerkom i sinom napustio porodičnu kuću u zvorničkoj Drinjači i utočište pronašao kod rodbine u Srebrenici. Bio je vojnik Armije RBiH.
“Od marta 1993. godine smo bili u Srebrenici pa sve do pada ovog grada. Već krajem juna su počeli napadi. Prilikom pokušaja odbrane, 9. jula, ranjen sam. To je sve zbunilo i mene i moju porodicu. Odnosno, 11. jula, kada je Srebrenica padala, ja sam se nalazio u bolnici u Srebrenici. Tada su se kolone našeg naroda kretale prema Potočarima i bazi UN-a. Zgrozim se na samu pomisao UN-a”, ispričao je Sead.
Razdvajanje muškaraca od žena
Iz bolnice je došao pred bazu gdje je zatekao ženu, sina i kćerku. Prijatelji su ga izveli iz bolnice i pomagali mu da se kreće jer su smatrali da je i za njega jedini spas da krene preko šuma.
“Tu sam se rastao s porodicom. Sam rastanak je bio u obliku pogleda i ćutanja. Ništa se nije pričalo. Moja supruga je sa sinom i kćerkom otišla u taj UN i bio sam uvjeren, s obzirom na to da se radi o ženi i maloljetnoj djeci, da će biti zaštićeni. Da će neko stati da ih zaštiti. Bio sam uvjeren da mene neće niko zaštititi jer sam vojno sposoban. Tu smo se rastali i oni su otišli u pravcu baze UN-a, a ja sam se s prijateljima uputio preko šuma do slobodne teritorije”, prisjetio se Sead.
Kako kaže, prijatelji su mu pomagali u putu, ali je bio od velike koristi i za sve one koji su se kretali s njim u koloni jer je dobro poznavao taj teren.
“Mi smo peti dan izašli na slobodnu teritoriju. S porodicom sam se sreo tek sedam dana nakon što sam došao na slobodnu teritoriju. Kada sam došao ukazivali su mi pomoć pa je bila totalna psihička destabilizacija, a onda sam ovdje čuo da mi nisu prešli ni kćerka ni sin. Tu se nešto desilo, slomilo i odavde nisam žurio”, prisjetio se Sead.
Nakon nekoliko dana saznao je pravu istinu, da su supruga i kćerka prešle, a da je sin ostao u Potočarima.
“Pronašao sam suprugu i kćerku i onda je nastao živi jad. Ovdje je, ondje je. Obišli smo sve, raspitivali se, međutim, nikada ništa nam nije rečeno”, kazao je Sead.
Prema njegovim riječima, supruga mu je kazala da je Senad razdvojen od nje i kćerke kada su u Potočarima odvajali žene i muškarce.
“Kada su krenuli u koloni prema vozilu koje ih je trebalo prevoziti do Kladnja, tu su ih razdvajali. Kazali su ženama da one idu, a muškarci će ići drugim vozilima. Jednostavno se moja supruga tu otimala i dobila stresove koji se osjećaju i sada. On je bio dijete. Oni nisu gledali jesu li djeca, vojno sposobni… Bilo je bitno uništiti muslimane“, ispričao je Sead za AA.
Kosti nađene u dvije grobnice
Prve Senadove kosti pronašao je prije pet godina.
“Prvi put je pronađeno nešto malo kostiju. Tog momenta mi je potvrđeno da se dogodilo to što jeste. Zadržao sam to za sebe jer nisam htio opterećivati suprugu, kćerku, nikoga. Tako je bilo sve do prošle godine kada su mi javili da je pronađeno još kostiju. Išao sam, pogledao i vidio da se tu nalazi do 65 posto skeleta i rekao sam da moje zdravstveno stanje kao i supruge nije dobro, da bih volio da znam gdje se nalaze ove kosti i da se više ne preturaju po identifikacijskim centrima i da nađu svoj smiraj”, pojasnio je Sead.
Njegova supruga je tada bila nijema, ćutljiva.
“Od tog momenta je krenula takva bolest da je prije četiri mjeseca operisana i još se oporavlja. Hvala Bogu da imam kćerku koja mi je rodila dva unuka. Oni su me vratili u život”, poručio je Sead.
Kako kaže, oduzeli su mu Senada baš kada je trebao da posmatra njegovo odrastanje, nestašluk.
“Bio je visok. Često su govorili da ja ličim na svog oca, a da je Senad ličio na mene. Još ne znam tačno mjesto njegovog pogubljenja, ali su kosti nađene u dvije grobnice, u Kamenici. Ne zna se ni uzrok smrti. Lobanja još nije nađena”, ispričao je Sead za AA.
Poručio je: “Teško roditelju koji izgubi svoje dijete. Juli je mjesec boli. Mi smo ranjeni”.
Do ovog trenutka, 136 žrtava genocida u Srebrenici spremno je za ukop na kolektivnoj dženazi u Potočarima, 11. jula, a među njima se nalazi i 18 maloljetnika među kojima je osam imalo 16 godina.
U Identifikacijskom centru Podrinje u Tuzli, osim navedenih koji će biti sahranjeni ove godine, nalaze se posmrtni ostaci još 134 žrtve genocida u Srebrenici. Žrtve su identificirane, ali su se porodice izjasnile da žele sačekati s ukopom zbog nekompletnosti tijela.
Radiosarajevo.
KOMENTARI