Ne samo da se Vučić i Čović ponašaju kao da je predsjednik Srbije sletio na međunarodni aerodrom Herceg-Bosne u posjetu suverenoj državi i njenom lideru, već su se i međunarodni predstavnici, poput notornog šefa EU delegacije Johana Sattlera i još notornijeg bivšeg visokog predstavnika Miroslava Lajčáka, potrudili da ovom mini Karađorđevu podare politički legitimitet. Bošnjaci su pomnoženi s nulom jer vlada sasvim ispravna percepcija da nakon Schmidtovog nametanja nemaju legitimnih predstavnika u oktroiranoj vlasti.
U jednu sliku stala sva bošnjačka muka. Tako bi se ponajbolje mogao opisati fotografija sa srpsko-hrvatskog samita održanog u Mostaru s kojeg su poslane mnogobrojne poruke. Kako nije slučajno odabran trenutak, tako nije slučajno odabrano ni mjesto a naročito nisu slučajno odabrani učesnici.
Sastanak dolazi u trenutku kada je velikosrpska politika maksimalno podigla tenzije zbog najavljene rezolucije o Srebrenici o kojoj će se glasati u Generalnoj skupštini UN-a, a velikohrvatska pokušava izlobirati dozvolu za stavljanje dijelova Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom pod energetsku kontrolu Zagreba. Održava se u Mostaru kako bi se naglasilo da je u pitanju “stolni grad” bosanskohercegovačkih Hrvata a učesnici su listom nosioci štafete politika koje su već jednom pokušale podijeliti Bosnu i Hercegovinu i ostvariti dogovor na štetu najbrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda te napraviti račun bez krčmara. Velikosrbi, velikorhvati i mračnjaci iz međunarodne zajednice.
Bošnjački predstavnici, naravno, nisu bili pozvani, a odlazak Nermina Nikšića, koji je bezbroj puta naglasio da stranka čiji je lider ne zastupa bošnjačke nacionalne interese, jeste bio neka vrsta perverznog rituala jer je Nikšić imao ulogu trinaestog praseta ili bolje rečeno dvorsko zabavljača dovedenog da uveseljava prisutne svojim poniženjem.
S druge strane, upadljiva je “medijska nedostupnost” i tišina poslovično bučnog i na jeziku aktivnog Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Konaković, koji se inače petlja tamo gdje ne treba, “lideriše procesima” pokušavajući se transformirati u bošnjačkog Vučića, vodi “osmišljene diplomatske ofanzive” nakon kojih je Bosni i Hercegovini sve gore i sve u svemu bruka državu po bijelom svijetu, u ovom je slučaju potpuno zanemario funkciju na koju je zasjeo pa mu Vučići i njegovi kučići slijeću i šetaju po državi kao da ne postoji ministarstvo ili ministar vanjskih poslova.
No upravo je čitav taj performans drskog omalovažavanja Bosne i Hercegovine kao države i naročito Bošnjaka kao naroda najvažnija poruka upućena s mostarskog bala vampira. Ne samo da su se Vučić i Čović ponašali kao da je predsjednik Srbije sletio na međunarodni aerodrom Herceg-Bosne u posjetu suverenoj državi i njenom lideru, već su se i međunarodni predstavnici, poput notornog šefa EU delegacije Johana Sattlera i još notornijeg bivšeg visokog predstavnika Miroslava Lajčáka, potrudili da ovom mini Karađorđevu podare politički legitimitet. Bošnjaci su pomnoženi s nulom jer vlada sasvim ispravna percepcija da nakon Schmidtovog nametanja nemaju legitimnih predstavnika u oktroiranoj vlasti.
Vučićeva izjava kako se “zajedno sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom osjeća kao kod kuće u Mostaru te se pripremamo za vaskršnji sabor u maju” nije samo uobičajena đikanska provokacija, već sasvim tačan opis situacije. Nakon što su Bošnjaci politički obespravljeni i naročito nakon što su to ispratili mirno i “merhametli”, baš kao što su muklo otrpjeli nametanje trojkaške ambasadročadi i naročito sve silne izdaje i kapitulacije u njihovoj režiji, svima je postalo jasno da je Bosna i Hercegovina trenutno više prostor a manje država.
Srpska i hrvatska politika odlično su svjesne da je Bosna i Hercegovina trenutno kuća bez domaćina pa slobodno hodaju po njoj kao po vlastitoj ćaćevini, mjerkaju pokućustvo i kvadrate otvoreno najavljujući kako samo čekaju povoljan trenutak da iz nje iznesu ono što su zapikali.
Metafore na stranu, ali bilo gdje drugdje bi ovakva vrsta provokacije – gdje baštinici genocida i UZP-a održavaju skupove u gradu u kojem su i jedni i drugi provodili svoje zločinačke bahanalije i srušili ga gotovo do temelja, u državi koju su pokušali podijeliti, u trenutku kad najavljuju ne samo nove secesije, jer im se ne sviđa što drugi priznaju genocid kojeg su oni počinili i kojeg sada negiraju – izazvala ne samo bezbrojne političke osude već i ozbiljne nerede i proteste, da ne spominjemo medijsku oluju koja bi se podigla. Štaviše nigdje drugo se ovaj događaj ne bi mogao desiti. No dešava se u Bosni i Hercegovini i dešava se Bošnjacima. Jedan Milodar Dodik isti dan, po ko zna koji put, negira genocid, najavi secesiju, zaprijeti novim genocidom tvrdeći da je Bošnjacima dosta 25 posto Bosne i Hercegovine i onda mirno i veselo dođe u Mostar te sjedne jedno mjesto dalje od nesretnog Nermina Nikšića. I nikome ništa. Ponajmanje Dodiku.
Bošnjaci su izgleda eutanazirani i kastrirani ne samo politički već čini se i doslovno. Tolike godine umobolnog suicidalnog bježanja od samih sebe i prava na vlastitu nacionalnu politiku, decenije medijske okupacije i nametanja narativa o zlim nacionalistima sa svih strana, o pomirenju, o regionu, o katarzi i ostalim fantastičnim glupostima, čitave političke karijere potrošene na prizemne lične interese, razmišljanje stražnjicom i stomakom umjesto glavom i srcem, mirni pristanak na kriminalizaciju i demonizaciju najboljih među sobom, odijum spram suverenizma, kolonijalni mentalitet i servilnost spram stranaca, toleriranje izdaje kao legitimnog političkog stava te veličanje slabosti i bezopasnosti kao vrline umjesto ozbiljne mahane pripremili su bošnjački narod za današnji trenutak.
Danas na naplatu dolaze “godine koje su pojeli skakavci”, tolike decenije politike koja se svodila na kargo-kult gledanja u nebo i čekanja da nas “naši prijatelji” iz bijeloga svijeta nadlete te bace kakav čudesni paket koji će riješiti naše probleme. Pristajući na kolonijalizam na kraju smo i kolonizirani. I danas se ne pitamo za bilo šta.
Narod koji je toliko lobotomiziran da mirno isprati državni udari i okupaciju ne može očekivati ništa drugo nego da mu se nakon toga otvoreni neprijatelji šetkaju po državi smijući mu se u lice dok mu pljuju na žive rane.
KOMENTARI