Pomalo neobično za nekoga tko slovi kao nametljivi razmetljivac riječima bez dlake na jeziku, Zoran Milanović se u ponedjeljak obratio predstavnicima javnosti, samo kako o onome što općinstvo ovih dana žarko interesira ne bi rekao ama baš ništa.
Novopečeni je šutljivac prigodu iskoristio i kako bi pokušao ušutkati one koji se trude zadovoljiti javni interes, puštajući u eter neslužbene informacije iz istrage oko pada bespilotne letjelice u naseljenom dijelu Zagreba, udaljenom oko 4 kilometra od najstrožeg gradskog središta. Ne samo što im je poručio da o tome više ne govore, nego je na ustrajne pokušaje predstavnika sedme sile da ga privole o tomu beknuti koju samouvjereno odvratio – Pitajte one koje sam pozvao da šute!
Spoznaja da se ovaj oksimoron provukao bez ikakve reakcije ispod medijskog radara nije toliko odraz neke naročito visoke inteligencije njegova autora, koliko potvrda poltronstva uštimanog medijskog orkestra, zaokupljenog držanjem digniteta predsjednika Republike, ali samo kad isti dolazi iz podobnih im redova.
Takvome bude sve dopušteno, pa što ne bi i verbalni odroni oko drona? Ma koliko se Milanović instituciju koju mu je povjereno zastupati trsio uniziti, i sa svakim, pa i s njima, prijezirno se sprdati, nema te granice ispod koje su medijski ulizice spremni srozati dostojanstvo vlastite profesije, kako bi mu ugodili što riječju, što djelom, a ponajviše propustom. Posve u skladu s tom doktrinom niti jedan viđeniji medij nije čak ni zabilježio ovaj zoranizam bez premca, mega-gaf koji bi, da se dogodio njegovoj prethodnici, nedvojbeno izazvao salve reakcija.
Pritom ipak nije uspio suspregnuti namisli svog srca, naklonjenog opciji da su počinitelji Ukrajinci, naglasivši kako oni to nikad ne će priznati (kao da Rusi bi?). U petak je već znao i da se ne radi o ozbiljnoj prijetnji. Umanjivao je opasnost okarakteriziravši letjelicu nesofisticiranom, da bi sad događaj ipak nešto blaže omalovažavao, naglašavajući kako je malo vjerojatno da će se takvo što uskoro ponoviti.
Tako se čitavo obraćanje svelo na (samo)kritiku sustava protuzračne obrane, kojeg se nije sjetio unaprjeđivati prije 10 godina kad mu je to bio posao, nego tek prije dva-tri mjeseca, uz standardnu porciju otrovnih strjelica upućenih prema „Banetu“ – ministru koji posebno iritira najzagriženije navijače zbornaje komande. Nađe se tu svega, od čuvara Maršalova groba do nesvršenih podoficira JNA, koji danas toplo preporučuju Hrvatima da uče ruski, ne bi li dostojno dočekali oslobodioce, onako kako su ih oni čekali ’91, ostavši, međutim, kratkih rukava.
Tobože ovlaš, bombarder s Pantovčaka se dohvatio i istaknutog generala iz Domovinskog rata, Krešimira Ćosića, jer se usudio kritizirati njegov istup, vidjevši u njegovim savjetnicima ugrozu nacionalne sigurnosti. Ćosića je usporedio s četničkim glavešinama iz Drugog svjetskog rata – popom Momčilom Đujićem i Nikolom Kalabićem – temeljeći to isključivo na fizičkom izgledu, budući da kritičar nosi raskošnu bradu. No, ako je suditi prema stajalištima glede rusko-ukrajinskog sukoba, teško je ne primijetiti kako se Milanovićeva uvelike poklapaju s onima suvremenih slijednika ideologije Kalabića i Đujića. Ne navodi li to čak i više od razloga koje spominje Ćosić na pomisao kako krug oko pripovjedača bradatih viceva s Pantovčaka, uključujući i njega samoga, predstavlja ugrozu nacionalne sigurnosti prvog reda? I čemu se onda čuditi što taj, koji se ni ’91 nije htio miješati u rat više nego što mu je to trebalo, a nije mu previše trebalo, sad ponavlja istu mantru?
kamenjgar
KOMENTARI