Piše: Fahrudin Vojić
Nedavno je Dragica Dupanović iz Bihaća proslavila svoj stoti rođendan. U svečanoj i porodičnoj atmosferi ona nije krila svoju radost i suze zbog svega što joj je ova porodica dala. Najviše pamti lijepe i sretne trenutke druženja kojeg je nekad bilo, a danas ga nema, za čim jako žali iako, kaže, ne živi loše i svi je u porodici poštuju i cijene.
„Danas slavim 100 godina života i jako sam sretna što se porodica moga supruga iskupila da proslavi moj rođendan. Lijep je ovo narod koji je prema meni bio dobar, iako sam druge vjere. Niti jednog trenutka se nisam pokajala što sam najljepši dio svoga života provela sa mojim suprugom Nurijom u ovoj divnoj porodici“, ističe baka Dragica na početku našeg razgovora.
Rođena je 1916. godine u hrvatskoj općini Čakovec sa prezimenom Novak. Prvi posao dobila je u jednoj beogradskoj elektrocentrali, gdje je radio i Nurija Dupanović iz Bihaća. U Beogradu su se upoznali i vjenčali 1939. godine, a zatim ju je suprug Nurija 1941. godine doveo u porodičnu kuću u naselju Ripač, koje se nalazi nadomak grada Bihaća.
„Nikada neću zaboraviti dan kada sam došla u ovu porodicu. Još uvijek se dobro sjećam onog dana kada me Nurija iz Beograda doveo u kuću svoga oca. Svekar Smail, kao i sva njegova šira porodica, bili su vjernici. Bilo je to vrijeme zarova i peča. Žena su pokrivale svoja lica i ponašale su se vjerski. S obzirom da nisam bila muslimanka, ja nisam poznavale običaje nove sredine i dobro se sjećam dana kada je moj svekar Smail svima ukućanima rekao da se ne usude da od mene traže da nosim zar i peču. Insistirao je da ostanem onakva kakva sam i bila do dolaska u Ripač. Te njegove zapovjedi svi su se pridržavali, a ja sam to cijenila i trudila se da im uzvratim dobrotom i lijepim ponašanjem. Za mene su Dupanovići, uvijek bili i ostali dobri, pošteni i tolerantni ljudi“, priča nam Dragica.
Briga za mlade
Najteže joj je kad gleda omladinu bez posla i bez perspektive, jer su oni u bivšoj državi imali dobar život, lijepe plate i moglo se proživjeti. Danas je sve to drugačije, plate su male, a ona brine za svoje unuke i njihovu budućnost.
„Ja znam da je teško stanje kod svakoga, ali slabo se posjećujemo. Ostala je samo ona ljubav i ono sjećanje na lijep život. Žao mi naše omladine koja teško živi, bez posla, bez budućnosti i ostalog što smo mi dok smo bili mladi imali. Onda je bilo puno lakše. Imala sam posao i dobru platu, a sad me brine sudbina mojih unuka koji nemaju svijetlu budućnost“, kaže Dragica Dupanović.
Za supruga Nuriju kaže da je bio čovjek uzornog ponašanja, vrijedan i marljiv, zbog čega su ga voljeli ljudi kod kojih je radio, ali i komšije, rodbina i njegovi sugrađani.
„Kao i svi Dupanovići, bio je dobričina. Mora se priznati da je nekad znao biti i prgav, ali to je bilo samo na trenutke. Brzo se vraćao u stanje dobrog raspoloženja i uvijek se kajao za ishitrene postupke koje bi smatrao neispravnim. Posebno mi se dopala njegova iskrenost i bila sam prezadovoljna načinom na koji me primio. Bio je dobar prema meni tokom cijeloga života. Gazde kod kojih je radio izuzetno su ga cijenile, a meni je to odgovaralo i činilo me sretnom, jer sam bila ponosna na njega“, kaže Dragica, prisjećajući se nekih trenutaka života sa suprugom Nurijom.
Mladima poručuje da, uprkos teškim životnim okolnostima, budu pošteni i predani toj ideji.
„Samo budite dobri i Bog će vas čuvati i paziti. Radite pošteno i sigurno će se to isplatiti“, poručuje na kraju baka Dragica.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI