Prolazim sinoć pored najljepše lipe u gradu.
Zašuška mi iznad glave mladom krošnjom,da se pohvali…
Podigoh pogled…ama ima i čime ?
Rodilo se malo lišće. Pa onako na crnoj podlozi noći,izgleda još elegantnije. Kroz mladu krošnju nazire se svjetlo…učini mi se mjesec,a nije…ulična svjetiljka u službi gospođe lipe,da pojača dojam onome ko gleda.
Trebalo mi je možda sedam koraka da izađem iz njene zone,ali dovoljno dugo da sliku ponesem u sebi.
Postoje te neke lipe…posebnije od drugih.
Ispod jedne raskošne djed i majka leže ❤️
Jedna mlada i neodoljiva ispred Aidine apoteke ?
U Gradačcu jedna na šavu moje ulice i one nizbrdo od koje puca pogled na Gradinu i srce zatreperi ?
I ova moja…pripitomila sam je…tamo gdje se za ruke drže Prijedorska i Prvomajska ?
Lipe odašilju svjetlo sa zemlje…duboko u Svemir,sigurna sam…jer ne bi postojale na tako lijepim mjestima da nemaju misiju.
Lipe nam mozak resetuju da se vratimo na početak i bit…život je lijep i prolazi
KOMENTARI