instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

Tuci ženu, samo je nemoj ubiti

Tuci ženu, samo je nemoj ubiti

U Bosni i Hercegovini, u zatvor se ide samo ako su posljedice po ženu fatalne, ako bude ubijena. U slučaju fizičkog nasilja, sve se svodi na uslovnu i novčanu kaznu.

Piše: Tatjana Čalić

Svaka četvrta žena u BiH doživila je neki oblik nasilja. Nijedan, ali baš nijedan nasilnik nije zbog toga završio u zatvoru.

U Bosni i Hercegovini, u zatvor se ide samo ako su posljedice po ženu fatalne, ako bude ubijena. U slučaju fizičkog nasilja, sve se svodi na uslovnu i novčanu kaznu, a da apsurd bude veći, čest je slučaj i da žene koje se odluče prijaviti nasilje na kraju moraju platiti kaznu, kao i zlostavljač, jer ih tretiraju kao aktere prekršaja!

Stoga nije teško izvući zaključak u kakvoj situaciji se nalaze žene koje imaju tu nesreću da život i krov nad glavom dijele sa nasilnikom. A zbog siromaštva, nezaposlenosti, patrijarhalne sredine i nebrige države, mnoge od njih potpisuju same sebi presudu i ostaju u nasilnoj zajednici da trpe torturu i nasilje.

Koliko je žena svakodnevno izloženo torturi, najbolje svjedoči statistika SOS telefona, banjalučke Fondacije “Udružene žene”. U prošloj godini, zabilježeno je 1114 poziva na njihov besplatni SOS broj 1264, a uglavnom se radi o ženama koje su doživjele kombinovani oblik nasilja, u kome su obuhvaćeni psihičko, fizičko, seksualno i ekonomsko nasilje.

Ove podatke iznijela je Amela Bašić Tomić, koordinatorica Sigurne kuće Fondacije “Udružene žene” na konferenciji za novinare u Banjaluci održanoj povodom Međunarodnog dana žena. Dodala je da veliki problem u vezi sa nasiljem nad ženama leži u činjenici što se nasilnici ne sankcionišu adekvatno. “Za nasilnika se propisuju uslovne ili novčane kazne, dok se kazna zatvora izriče samo za femicid, odnosno ubistvo žene”, naglasila je Bašić Tomić.

Sigurne kuće više nisu sigurne

Usprkos velikom broju slučajeva nasilja, ni sigurne kuće, koje su nekada jedino mjesto gdje se žene i djeca mogu skloniti od porodičnog  nasilja, ne pružaju sigurnost. Naime, Sigurne kuće se nose sa problemima smještajnih kapaciteta i nedovoljnih finansijskih sredstava. Pored toga, veliki problem je što Centri za socijalni rad sve rjeđe odobravaju ovu mjeru. Centri za socijalni rad, kaže Bašić Tomić, veoma restriktivno donose rješenja o zbrinjavanju žena i djece u sigurne kuće, a žrtvama koje same zatraže smještaj, po pravilu odbijaju odobriti boravak. Odluke kojima se odbija smještaj u Sigurnu kuću donose se bez obrazloženja, čak i bez provedene procedure. Ovo se događa  i ženama koje imaju vidne fizičke povrede ili su duboko traumatizovane.

Bašić-Tomić ističe još jedan veliki problem sa kojim se suočavaju žene žrtve nasilja, a to je izostanak programa zapošljavanja, dokvalifikacije, prekvalifikacije, ali i samozapošljavanja žena žrtava nasilja. Naime, u najvećem broju slučajeva, žene žrtve nasilja su u srednjim godinama, kada je teško naći posao, a dešava se i da su žrtve nasilja na početku veze prekinule započeto školovanje, ili na nagovor partnera prekinule radni odnos. Na pitanje da li raspolažu podacima o tome da li nakon boravka u sigurnoj kući žene nastavljaju bračnu ili vanbračnu zajednicu ili se pak češće odlučuju na samostalan život, Bašić-Tomić kaže da se oko 60 posto korisnica sigurnih kuća nakon isteka mjere podrške odlučuje započeti novi život, bez nasilja, samostalno ili sa svojom djecom, ali i da se oko 40 posto korisnica opet  nekada u budućnosti vrati u sigurnu kuću.

Trenutno u BiH postoji devet sigurnih kuća, sa 173 raspoloživa mjesta. Na području Federacije BiH djeluje šest sigurnih kuća, sa 126 raspoloživih mjesta za smještaj žrtava nasilja u porodici. One djeluju u okviru nevladinih organizacija: Fondacija lokalne demokratije Sarajevo, Medica – Zenica, Žene sa Une – Bihać,  Žena BiH – Mostar, Caritas – Mostar i Viva žene – Tuzla.
Na teritoriji Republike Srpske postoje tri sigurne kuće sa 47 raspoloživih smještajnih kapaciteta.  Sigurne kuće djeluju u okviru nevladinih organizacija: Budućnost – Modriča, Udružene žene – Banjaluka, Lara – Bijeljina.

Kazne preblage

U ostalim nevladinim organizacijama već godinama upozoravaju da zakoni, kako porodični na nivou entiteta, tako i Krivični zakon na nivou države, ne osiguravaju u potpunosti prevenciju i zaštitu od nasilja nad ženama. U Udruženju građana “Žene sa Une” kažu da su kazne u porodičnom zakonu za djela nasilja nad ženama i dalje izrazito blage, a često se i ne provode.
Radmila Žigić iz Fondacije “Lara” Bijeljina smatra da najveći problem leži u činjenici što se zakon selektivno primjenjuje, od institucije do institucije, od grada do grada.

I sam Krivični zakon BiH takođe je pun manjkavosti. Prema njemu, nasilje u porodici se sankcioniše udaljavanjem nasilnika, te novčanom kaznom od hiljadu do deset hiljada maraka ili zatvorskom kaznom u trajanju do godinu dana.

Dugogodišnja zatvorska kazna određuje se samo u slučaju ako nasilnik na smrt pretuče žrtvu. Krivičnim zakonom, za ubistvo su predviđene kazne od 8 do 12 godina. Međutim, muškarci koji ubiju krvne srodnike često dobijaju daleko manje kazne.

I misija OEBS-a u BiH je u svom istraživanju također došla do poražavajućih podataka, pa su tako u 77,2 posto slučajeva za nasilje u porodici izrečene samo uslovne kazne, u samo tri posto slučajeva su izrečene zatvorske kazne, a novčane u 13, 5 posto slučajeva.

KOMENTARI