Masovna zatvaranja i strijeljanja iz tog julskog dana bila su samo djelić genocida nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima iz ljeta 1992. godine, osmišljena, dobro isplanirana i temeljito izvedena akcija čiji su rezultati Tomašica i druge masovne grobnice u prijedorskom kraju
Slobodan Taranjac, Miodrag Glušac, Ranko Babić, Marinko Praštalo, Ranko Došenović, Zdravko Panić, Trivo Vukić i Milan Vukić uhapšeni su u utorak ujutro u Prijedoru. Dvadeset i četiri godine nakon zločina u Ljubiji kod Prijedora, nekadašnji policajci tadašnjeg MUP-a RS-a osumnjičeni su za zarobljavanje i ubistva 117 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Riječ je o uhapšenim civilima iz šest sela smještenih na lijevoj obali Sane.
Njihova ubistva samo su djelić genocida iz ljeta 1992. godine, kada je na ovom području, u svega nekoliko dana, ubijeno oko 1.800 ljudi. Snage bosanskih Srba zatočili su ovu grupu krajem jula 1992. godine u većinski srpskom selu Miska Glava. Među njima je bilo dvadesetak maloljetnih dječaka. Nakon toga ih zatvaraju na stadionu u Ljubiji, zatim u tamošnjem Društvenom domu, da bi tri dana poslije skoro svi bili pobijeni na kopu ljubijskog rudnika. Masakr je preživjela samo jedna osoba, Nermin Karagić, koji je tim jezivim prijedorskim danima nekoliko puta svjedočio u Hagu.
Tada sedamnaestogodišnjak, Karagić je uhapšen s ocem s kojim je pokušao pobjeći iz Prijedora, u kojem su već počela masovna zatvaranja i ubistva Bošnjaka i Hrvata. Odmah po uhićenju, ubijena su trojica muškaraca. Ostali su zatočeni. Prva ubistva desila su se u Društvenom domu u Ljubiji. Preživjeli su prebačeni na lokalni stadion. Uvečer su počela masovna strijeljanja, a Nermin je, s nekolicinom preživjelih, ubačen u autobus kojim su prevezeni ka ljubijskom rudniku. Kako su izlazili iz autobusa, tako su i strijeljani. “Trojica po trojica, dugo je trajalo. Bio sam u dubini krcatog autobusa i ostao među posljednjima. Pokušali smo bježati. Bilo je svejedno hoće li nas ubiti kad nas izvedu ili dok bježimo”, ispričao je Karagić u Hagu.
Uspio je pobjeći i bilo mu je, kazao je, svejedno hoće li biti ubijen. Nakon dugog lutanja i skrivanja, uspio je pobjeći s bratom na slobodnu teritoriju. Nakon rata, pomogao je u otkrivanju mjesta stratišta s kojeg je pobjegao i masovne grobnica u koju su pokopani pobijeni. Analizom DNK utvrđeno je da je među njima i njegov otac. “I danas mislim da je čovjek bez glave, kojeg sam u mraku prenio u autobus, bio moj otac. Imao je plavi džemper i bio je krupan kao on”, svjedočio je Karagić.
Masovna zatvaranja i strijeljanja iz tog julskog dana bila su samo djelić genocida nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima iz ljeta 1992. godine, osmišljena, dobro isplanirana i temeljito izvedena akcija čiji su rezultati Tomašica i druge masovne grobnice u prijedorskom kraju. Pripadnici SIPA-e u utorak uhapsili su izvršitelje, no među njima nema nalogodavaca ovog stravičnog zločina. Slobodan Turanjac, najpoznatiji među osmericom uhapšenih, bio je komandir stanice policije u Ljubiji, ali nema komandanata 43. prijedorske motorizovane brigade, nema predstavnika prijedorskog Kriznog štaba, nema visokih policijskih i političkih dužnosnika koji su osmislili i naredili genocid.
Komandanti 43. brigade VRS-a Vladimir Arsić i Radmilo Zeljaja nikada nisu odgovarali za zločine svojih potčinjenih. Obojica uživaju u penzionerskim danima u Srbiji. Isto tako, osim Milomira Stakića, niko od članova prijedorskog Kriznog štaba nije priveden pravdi. A većina ih i danas živi u Prijedoru. Predaju na fakultetima, rade u tamošnjoj općini. U Prijedoru su danas čak i šefovi općinskih odsjeka nekadašnji članovi Kriznog štaba, isljeditelji iz logora Keraterm, kojima se onda povratnici koji su preživjeli genocid moraju obratiti kada trebaju izvaditi kakav dokument ili potvrdu.
KOMENTARI