Mladi Kozarčanin Vedad Mahmuljin već je jednom došao u žižu bosanskohercegovačke javnosti.
Životni put ga je odveo do jedne od najvećih svjetskih kompanija – zaposlen je u Boeingu u kojem radi oko 180.000 zaposlenika od čega je oko 80.000 inženjera.
Prije par godine on je izabran za inženjera godine zbog ideje koja je donijela višemilionske uštede ovoj kompaniji.
Priča o uspjehu ovog mladog Kozarčanina bila je mukotrpna, ali da nije bila takva kakva jeste – Vedad ne bi bio tako uspješan. Svoj uspjeh smatra proizvodom obrazovanja, te nizom okolnosti i iskušenja koja mu je donio život i rat, rad u koji je uložio dosta truda, te kulture balkanske domišljatosti i američkog samopouzdanog – sve se može kad se hoće stava prema životu.
O svom uspjehu govorio je za portal Radiosarajevo.ba ispričavši kako je počela njegova životna priča.
Školovao se u rodnom Kozarcu i Prijedoru, a njegovo srednjoškolsko obrazovanje prekinuo je rat, pa je srednju školu nastavio u izbjeglištvu u Zagrebu gdje je boravio kod tetke, zatim u turskom Izmiru, da bi na kraju, ne završivši četvrti razred srednje škole, emigrirao u Seattle u državi Washington.
“U informativnoj blokadi sam kasnije saznao da su mi roditelji završili u koncentracionim logorima, majka Velida u Omarskoj, gdje je kasnije i usmrćena, otac Sulejman je bio u logoru Trnopolje iz kojega se kasnije izvukao i došao u Zagreb”, ispričao je Vedad Mahmuljin za Radiosarajevo.ba.
U Seattleu je Mahmuljin upisao zrakoplovni i kozmoplovni inženjering, studij koji podrazumijeva tri oblasti: strukturu aviona (građevinu), kontrole letjelice (elektrotehnika), mehanike (mašinstvo) i aerodinamiku.
Iako se očekivalo da nastavi stopama svoga oca i postane stomatolog, prevladala je Vedadova fascinacija velikim transportnim avionima koje je posjedovala kompanija Boeing. Slučajnost je bila i da se sjedište kompanije nalazi u Seattleu u koji se Mahmuljin doselio u 18. godini života ni ne sluteći da će Boeing uskoro prestati biti njegov san, te postati stvarnost.
“I dan-danas, nakon 16 godina rada u Boeingu se naježim kad stanem kao mrav ispod te savršene mašine, motori sa 250.000 konjskih snaga koji guraju šest miliona dijelova da lete u formaciji noseći 500 ljudi preko 15.000km skoro brzinom zvuka, konstantno vibrirajući elastičnim krilima u zraku i po 20 sati dnevno, iz dana u dan, neprekidno i po 30 godina za redom, s vrlo malo održavanja. Čitatelje će iznenaditi da je prvi ozbiljniji pregled aviona tek nakon sedam godina rada, a ne nakon svakog leta kao što to mnogi misle. Unatoč svemu, šanse da poginete u avionu su vam manje nago spavajući u vlastitom krevetu”, ispričao je Mahmuljin za Radiosarajevo.ba.
U razgovoru za naš portal Vedad je ispričao i kako je bio fasciniran idejom samog leta i globalizacije koju današnji avioni omogućavaju – spajanje ljudi, porodica i kultura.
“Ideja da za nekih par stotina dolara možete preletjeti pola kugle zemaljske, poletjeti iz zime na -20C te nakon 4-5 sati leta kupati se negdje u toplom moru je zaista fascinirajuće. Drugim riječima, privilegija i čast mi je sudjelovati u nečemu što je mnogo veće od samog mene, potpuno svjestan da sam mogao odabrati profesiju i s većim primanjima. Iako sam imao samo 18 godina, mislim da sam napravio dobru odluku slušajući emocije”, rekao je Vedad za Radiosarajevo.ba.
Posao u jednoj od najvećih svjetskih kompanija dobio je, kaže, vrlo jednostavno – Univerzitet je javio da Boeingu treba nekoliko mladih inženjera, a on je jednostavno aplicirao.
“Siguran sam da je tu bilo malo i sreće. Ocjene mi nisu baš bile najbolje. Dok sam studirao, radio sam barem 20 sati sedmično u prosjeku da si zaradim za život. Od raznošenja pica i parkiranja auta u hotelu, do nekih malo ozbiljnijih istraživačkih projekata pri Medicinskom fakultetu. Amerikanci vrednuju radno iskustvo više od nekih savršenih ocjena i to mi je sigurno pomoglo”, ispričao je Mahmuljin za naš portal.
Kako je bh. javnosti poznato da je 2014. godine proglašen za inženjera godine, te da im je uštedio milione, zanimalo nas je kako je postigao taj uspjeh i koliko je rada i zalaganja potrebno za takvo nešto.
“Boeing 787 je jako kompleksan proizvod. Na njegovom dizajnu je radilo oko 20.000 inženjera skoro deset godina, polovina Boeingovih i polovina inženjera od proizvođača dijelova. Najveća mudrost je to sve integrirati da zajedno radi kao jedna sigurna cjelina. Izmjena jednog dijela utječe na skoro sve drugo, a nemoguće je za jedan ljudski um da sve to razdijeli u glavi. Godinama sam kroz kojekakve zadatke spoznavao određene sisteme da bi razumio kako oni utječu jedan na drugi, više nego što se to od mene očekivalo, htio sam da razumijem problem ne samo s moje strane problema, aerodinamičkih opterećenja, nego i s tačke gledišta kolega iz stabilnosti i kontrole leta te inženjera iz kompjuterskih kontrolnih sistema.
Pitao sam se šta bi se moglo uraditi da se iskoristi rep s manjeg 787-9 modela na veći 787-10. Kako bi se opterećenja repa aviona i manevarske sposobnosti mogle bolje optimizirani softverski, te kako krilo može preuzeti dio manevarske odgovornosti repa što je bio veliki novitet, a da se pri tome ne ugrozi/pokvari ništa drugo, te da novi dizajn može da preživi preko 50 različitih kvarova različitih sistema. Patentirao sam jednu kontrolnu shemu koja ovo sve optimizira na racionalan način te omogućuje da se cijeli rep i zadnja polovica tijela sa manjeg 787-9 može iskoristiti na većem 787-10 modelu bez ikakvih strukturnih promjena, bukvalno zadnja polovica aviona je ista kao 787-9, izbjegavajući potrebu za novom fabrikom i novim dizajnom, što je bila praksa u posljednjih 50 godina. Pošto je ovo sve dosta zapetljano, teško mi je bilo dokazati da će moja shema uspjeti. Uzelo mi je 2 godine da ubijedim šest nivoa menadžmenta da će to sve raditi i da je rizik prihvatljiv. Naravno moja tolerancija za rizik, koji sam svašta u životu preživio, je skroz na drugom nivou od tipičnog Boeing menadžera.”
Otkako je proglašen inženjerom godine, većina kolega ga tretira s dosta poštovanja, cijeneći njegov uspjeh, ali kao i svugdje, ima i onih koji se ponašaju čudno u njegovom prisustvu od dana kada je dobio ovu vrijednu nagradu.
Iako je mogao, ovaj uspjeh mladi Kozarčanin nije iskoristio kao odskočnu dasku da ide ka samom vrhu firme, odlučio je da mu je ipak draže učestvovati u tehničkom aspektu aviona, više nego političkom.
“To mi daje ogromno zadovoljstvo i mir. Volim da budem tehnički lider iz pozadine, te bez prevelike odgovornosti uživam u poslu, radim na projektima koji su meni dragi i imaju perspektivu da promijene nešto veliko, a ne nešto administrativno što se mora uraditi. Mnogi visoki menadžeri su moj uspjeh pretvorili u velike promocije, tako da imam prijatelje u samom vrhu firme. Trenutno ih savjetujem kako promijeniti kulturu firme u cilju pojačanja inovativnosti i smanjenja birokratske kulture koja se ustoličila u posljednje vrijeme. Nedavno je moj plan završio na stolu CEO, generalnog direktora cijele firme.
S tehničke strane guram jedan projekt koji bi potencijalno trebao biti mnogo veći od onoga za koji sam dobio prethodnu nagradu, s potencijalnom vrijednosti od nekoliko milijardi dolara, ali naravno proces da se to dokaže će još potrajati barem godinu dvije. Prevelik je to zalogaj i za mene i za one koji to moraju da odobre. Potreban mi je veći tim ljudi da se to dokaže u multidisciplinarnoj integraciji budućeg Boeingovog modela. Sada to radim s mnogo više opuštenosti jer sam se već u neku ruku dokazao”, ispričao nam je Mahmuljin, te dodao da sve radi polako jer kako kaže “ima vremena do penzije.”
U Bosnu dolazi svake godine iz navike, ali u posljednje vrijeme ostaje sve kraće – rodbinu koje je sve manje posjeti na brzinu.
“Bosna će mi uvijek biti u srcu, da imam više dana odmora ostajao bih i duže. Jako volimo da putujemo tako da ne ostane previše vremena za Bosnu”, ispričao je Mahmuljin za Radiosarajevo.ba, te je dodao da je sa situacijom u BiH površno upućen, kao i da mu se čini da se u posljednjih 15 godina u BiH ništa previse ne mijenja.
“Mladima bih preporučio da uče i rade i da ne očekuju da će im država ili bilo ko drugi udijeliti. Šta god da odlučiš da radiš, budi u tome najbolji na svijetu. Ništa površno, ne varaj samog sebe. Ne kritikuj nego mijenjaj ili se prilagodi. Postavi se kao da se sve može napraviti kad se hoće. Prestani tražiti razloge zašto se nešto ne može uraditi, naravno u granicama zdravog razuma. Učenje i dobar rad će prouzrokovati samopouzdanje koje je najbitnije da se bilo šta u životu uspije”, poručio je za kraj našeg razgovora Vedad Mahmuljin za Radiosarajevo.ba.
KOMENTARI