Piše: Mladen BOŠNJAK
Gdje je nestao sav onaj elan, onaj ponos, ushit, ono stanje pobjedničke egzaltiranosti…? U koju rupu propade opće uvjerenje da pripadamo „gornjem domu“ europskog nogometa, da na kugli zemaljskoj nešto značimo, da nas najveći respektiraju…? Gdje je, na koncu, nestao kult nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, ili – zašto se isti tako rapidno topi?
Vaktile bi u Zenicu doputovalo trideset tisuća ljudi, veliki ekrani se razapinjali na svakom trgu, bakljade se priređivale van stadiona. Danas poneka od ovih 12-13.000 mjesta zjape prazna, unatoč važnosti utakmica. Vaktile se opušteno išlo u Brisel, Bratislavu, Pariz, Kopenhagen… Danas drhtimo kad nam se spomene Erevan. Danas nas proganja nesanica zbog Tamperea. Kad smo zagazili u baruštinu prosječnosti i ravnodušnosti?
Je li sve krenulo naopako onog trenutka kad je neopravdano poništen onaj Džekin gol u Brazilu – protiv Nigerije? Jesmo li sami počeli pilati granu na kojoj sjedimo kada smo prodali Sušića porazom od Cipra u Zenici? Ili je 0:3 s Izraelom početak našega sunovrata? Jesu li dva neuspješna ciklusa Mehmeda Baždarevića pečat na našu nogometnu agoniju? Jeli uspjeh Roberta Prosinečkog u Ligi nacija samo nakratko rastjerao prijeteće crne slutnje?
Je li nacionalni ključ kamen oko vrata svemu u Bosni i Hercegovini, pa tako i nogometu? Puno, puno pitanja, a odgovora ni na vidiku!
Običnom, navijačkom razmišljanju nepojmljivo je kako je Senad Lulić, na primjer, stub momčadi slavnog Lazia, a okanio se reprezentacije.
Kako to da Ibišević može igrati (i to dobro) Bundes ligu, a dodijala mu izabrana vrsta. Turci se kunu u Višću, a „vamo ga niđe“. Kako to da talijanske obrambene asove glava boli od samog spomena Džeke i Pjanića, a s lakoćom ih neutraliziraju anonimni armenski starohani? Naravno, kad su u reprezentativnom dresu!
Jesu li za očigledno nestajanje kulta reprezentacije krivi isključivo igrači i stručni štab(ovi), jesu li, i koliko, općoj eroziji ugleda izabrane vrste doprinijeli rukovodioci iz Saveza, ili je svemu tome kumovala opća precijenjenost i igrača, i struke, i Saveza, i države.
Možemo li se vratiti na pozicije od prije 5-6 godina? Možemo, mislim. Bosna i Hercegovina i dalje ima kvalitet, čini se da nije ni do trenera, nije ni do navijača… Treba radikalno promijeniti odnos prema reprezentaciji, trebaju svi biti skromniji i ponizniji, igrači puno borbeniji, Savez znatno transparentniji. Trebamo svi zajedno vratiti i učvrstiti povjerenje jedni u druge, nogometaši u kancelariju saveza, navijači u igrače i trenere, savezi jedan u drugi (i treći), svi skupa učvrstiti povjerenje u medije. I obrnuto!
Radi povratka kulta nogometne reprezentacije to trebamo početi raditi odmah. U protivnom, od svega će ostati samo lijepa i ugodna sjećanja. I dert bosanski!
KOMENTARI