Proteklih dana u našem gradu su društvena događanja pokazala koliko su Sanjani poštovaoci i ljubitelji kulture. Pozorišna predstava glumaca iz Banja Luke okupila je veliki broj naših sugrađana u sali kina “Sana”, a već narednog dana su svoj talenat pokazale i domaće snage – mladi glumci u filmu o vršnjačkom nasilju. Sala je ovog puta bila – ne puna, nego prepuna, a u publici su se mogli vidjeti i mnogi predstavnici javnog, kulturnog, vjerskog i političkog života Grada na devet rijeka. Jedno lice je, po ko zna koji put, ostalo neviđeno.
Sanainfo, samoprozvano glasilo našeg grada ne samo da nije podržalo nijedan od ova dva događaja nego se na njima nije udostojio pojaviti ni onaj koji sebe naziva “redakcijom”, “uredništvom”, “ekipom” i kakvim sve ne imenima, iako mu u ličnoj karti i svim iskaznicama brojnih političkih partija čiji je dosad bio član, stoji samo jedno – Nijaz Kadirić.
Nedavna objava u kojoj se zgražava nad doktoratom premijera našeg kantona, dr Huseina Rošića, nasmijala je malobrojne pratioce njegovog portala, ali i zabrinula ljude od struke jer je Kadirić ovim pokazao i neznanje i neupućenost i nezainteresiranost da svojim čitaocima ponudi ispravnu informaciju. Naime, ne zna Kadirić da saradnici Univerziteta imaju obavezu završiti doktorski studij u roku od pet godina od dana izbora u zvanje saradnika, inače gube to zvanje. I dok je Rošić svojim doktoratom pokazao da ne namjerava dočekati penziju kao političar i da poštuje svoje primarne poslodavce, Kadirić je opleo i po znanju i po zvanju. Kompleksi, šta li?
No, vratimo se njegovoj ljubavi prema rodnom gradu. Apimed sokovi se dijele besplatno na skoro svim javnim dešavanjima pa možemo razumjeti Kadirićevu zabrinutost za vlastitu egzistenciju. Njegova najnovija stranka ne samo da ne bilježi nove članove nego sve veći problem predstavljaju i javni komentari građana koji ne prepoznaju tzv. članove na promocijama njegove stranke u rodnom gradu pa se javlja dilema odakle uvozi ljude koji mu poziraju za portal. Da li se ta promocija uopće desila u Sanskom Mostu ili je naš dobri Nijaz fotošopirao i ambijent i ljude i brojnost i – samoga sebe?
Nejasno je i zašto je prestala ljubav između njega i osnovne škole u koju je, u jeku prošle predizborne kampanje, ulagao i šakom i kapom pa čak i igralište djeci iz svog džepa napravio? Možda ga je sramota što je porodicu jednog od učenika te škole doveo do prosjačkog štapa pokradajući im svu ušteđevinu koju su, naivno, uložili u zajednički posao s njim?
Ne dođe Nijaz ni na jedan kulturni događaj u voljenom mu gradu. Ne podrži djecu svoga grada. Bihaćki “Emporium” mu je ipak nešto draži – tamo može da jede, pije i druži se s istomišljenicima. Dok zajedno kuju planove kako da i oni postanu veliki i vladaju svijetom…
KOMENTARI