Piše: Hadani Ditmars
U ovim vrelim ljetnim danima, ova autorica, čiji mozak ne podnosi vrućinu, često spas nalazi na bazenu.
Kao kušnja za klasne i rasne probleme – od crnaca kojima je bilo zabranjeno dolaziti na bazen sredinom 20. stoljeća u SAD-u, do Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali koje su izraelski vojnici u pratnji doseljenika prisiljavali da odu – bazen je uvijek bio moćan izvor straha od klica – od “zaraze” – od “drugih”.
Također je korišten u nadrealnom filmu Plivač iz 1968. godine, baziranom na kratkoj priči Johna Cheevera, u kojem Burt Lancaster glumi nezadovoljnog građanina iz predgrađa koji jednog ljetnog dana pliva do kuće kroz niz bazena u neprijateljskim susjedstvima.
Međutim, kao žena koja svaki dan pliva zbog duhovne ravnoteže – i koja je plivala u bazenima širom svijeta – čini mi se da je skromni bazen također postao vrtlog za nagle sudare feminizma, javnih osuda i islamofobije. To je sezonsko bojno polje za prastari problem – kontrolu ženskog tijela.
Globalna refleksija bazena
Dok sam uvijek mislila da je francuska de facto zabrana “burkinija” hipokritični, promašeni pokušaj feministkinja da nametnu nešto što je estetska i kulturna pristrasnost (naposljetku, ako ćete nešto zabranjivati zbog vrijeđanja dobrog ukusa, molim vas, zabranite “mankini” [bikini za muškarce] – ako ništa kao modni zločin), nedavno sam se našla u neprijatnoj situaciji na javnom bazenu u centralnom Londonu.
Nakon odrađenih obaveznih kilometara plivanja jednog popodneva, povukla sam se u žensku svlačionicu, sigurno mjesto, neko bi pomislio, da žena bude polugola.
Međutim, dok sam se brisala i oblačila veš za sredovječne žene, primijetila sam poglede tinejdžera i njegove potpuno obučene majke Libanke i tetki koje su nosile hidžabe. Negodovala sam da dječak ima previše godina da bude u ženskoj svlačionici – dok su one vrištale da se trebam sramiti- jer sam “otkrila” tijelo “ranjivom djetetu”.
Plave engleske žene nisu ovo odobravale i prevrtale su očima u moju “odbranu”, dok me jedna od tetki nazvala “kurvom” na arapskom. Uzalud sam pokušala smiriti situaciju. Pozvala sam se na činjenicu da bi u određenim dijelovima Sjeverne Amerike moj jedini “zločin” bio otkrivanje mog “nesavršenog” tijela fitnes čistuncima.
Ovo je bilo daleko teže od mog iskustva plivanja u odvojenom bazenu u Teheranu, gdje su me žene dočekale u mom relativno skromnom jednodjelnom kupaćem kostimu, želeći razgovarati o posljednjim modnim trendovima. Ili od brojnih sati provedenih plivajući u hotelskom bazenu u Ramallahu, gdje glavni problem nije bila odjeća, nego kako izbjeći da vas ne gurnu entuzijastična djeca koja uče da rone.
Nepokrivena tijela
Međutim, incident u londonskom bazenu nije jedini. Čini se da se svuda čuje galama oko tijela žena na bazenu i toga koliko su pokrivene ili nisu pokrivene. Prije nekoliko sedmica mlada Kanađanka Susan Rowbottom kupala se u toplesu na javnoj plaži u Britanskoj Kolumbiji kada joj je policajac rekao da se mora obući, uprkos činjenici da toples za muškarce i žene nije nezakonit u ovoj provinciji.
Osmogodišnjoj djevojčici u Guelphu, Ontario, ovog ljeta na javnom bazenu rečeno je da mora pokriti grudi ili otići. I mladoj majci u Northamptonu, Velika Britanija, spasioci su na javnom bazenu rekli da prestane dojiti svog tek rođenog sina, zato što je to “nehigijenski”, a pojedini muškarci se “osjećaju neugodno”.
Tu je i slučaj tri sestre Alyshe, Tameere i Nadie Mohamed, koje je policajac zaustavio jer su ovo ljeto u toplesu vozile bicikl u Kitcheneru, Ontario, što je od tada bio “glavni primjer” za kampanju “oslobodite bradavice” – koja podržava jednakost i jačanje ženskog tijela kroz razne akcije. Tri sestre očigledno imaju muslimanska imena, a to me, u jeku novog kanadskog zakona protiv terorizma (koji je korišten za obračunavanje s aktivistima), navelo na razmišljanje da li se prikazivanje bradavica također može smatrati “činom terorizma”.
Naposljetku, moć golih grudi koristile su feministkinje iz Sjeverne Afrike koje su protestirale protiv patrijarhata i cenzure nakon Arapskog proljeća. Kada je 19-godišnja djevojka Amina Tyler iz Tunisa objavila svoju fotografiju kako puši cigaretu s porukom “moje tijelo pripada meni i nije izvor ničije časti”, koja je napisana na arapskom preko njenih golih grudi, pokrenula je globalni pokret “toples džihad” s ciljem jačanje žena.
Previše pokrivena tijela
Ipak, čini se da nije samo “nepokriveno” žensko tijelo ono zbog čega se određeni ljudi osjećaju “neugodno” – također je zločin za žene da budu “previše” pokrivene.
Kanadski advokat Faisal Kutty uspješno je zastupao muslimanku koja je nosila hidžab i koja je sa svoje dvoje djece – dječaka i djevojčice koji su nosili identične duge gaćice i majice – istjerana sa bazena u zgradi u kojoj žive u Torontu zbog nošenja “neprikladne” i “ne-kanadske” odjeće (iako dječakova odjeća nije bila problem). Na kraju, korporacija koja izdaje stanove objavila je formalno izvnjenje i odlučila postaviti kod o ljudskim pravima na bazenu.
Nakon što je muslimanki, Amerikanki, Nahidi Farunii zatraženo da ukloni svoj hidžab na javnom bazenu u Ohiu, ona se žalila gradonačelniku te je sada na čelu panela o odnosima u zajednici kojem je cilj da približi kulturu muslimana i drugih stanovnika.
Međutim, uprkos ovim sretnim završecima, kontroverze oko ženskog tijela i plivanja se nastavljaju. Od sredovječne “punačke” Amerikanke, kojoj je čuvar rekao da napusti bazen jer je pokazala “previše mesa” – iako je mlađim, mršavijim ženama koje su nosile slične bikinije dozvoljeno da ostanu – do polemike oko “islamskih” noći samo za žene u vodenim parkovima u Velikoj Britaniji.
Scenarij ‘proklet si…’
Na osnovu ovih “proklet si ako to radiš, proklet si ako to ne radiš” scenarija, čini se da su glavni problem žene, s tijelima, koje okupiraju javni prostor. Smiješno je, ali ne sjećam se sličnih naslova u vezi muškaraca i ono što oni nose, ili ne nose, na bazenima.
Usred ovakvih politika, estetike i javnih rasprava, sjetila sam se intervjua koji sam radila prije mnogo godina s egipatskom feministkinjom i spisateljicom Nawal-al-Sadawi, koja je uspjela izazvati gnjev i Anwara Sadata, i Hosnija Mubaraka, i Muslimaske braće, čija je kratka priča o pobožnoj udovici koja s nestrpljenjem čeka da se ponovo spoji sa svojim suprugom u raju, ali ga na kraju nalazi sa 72 djevice, klasik. Kada sam je pitala o feminizmu i islamu, odgovorila je da je “zapadna inačica vela plastična hirurgija i šminkanje poput maske”.
S nestrpljenjem čekam dan kada će medijski naslovi biti manje opsjednuti ženskom pojavom, a više zabrinuti s pitanjima kao što je ekonomsko jačanje, jednakost u platama, iskorjenjivanje nasilja u porodici i globalnoj trgovini ženama – samo da nabrojim neke.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI