Obožavam se tu i tamo jutrom spustiti do užurbanog grada, to mi je dobar podsjetnik zašto sam u šumi, na selu.
U povratku ne skida mi se sa face blaženi osmijeh i zahvala što sam na vrijeme poslušao svoje srce i bez mozga otišao u nepoznato, daleko od svega, s jednom torbom stvari.
Tišina šume kao da vrišti da zastanemo samo na sekundu i dignemo pogled s mokrog pločnika u tmurno i sivo nebo koje se spustilo sve do vrhova samih krošanja da im da još više snage kako bi zadnji put pokazale svoju raskoš i ljepotu
A najveću vrijednost od svega imaju ljudi koje sam ovdje upoznao, ta mala zajednica koja se okupila oko iste ideje suživota s prirodom.
Ovo je stvarno bio put za pamćenje, a tek je počeo, ne mogu dočekati svako jutro da grane sunce i da vidim što mi novi dan donosi jer niti jedan do sada, od ovih 2929, nije bio isti i svaki je neponovljiv i drugačiji.
KOMENTARI