Nepoznanica je kako je i kada Gane uspio ukrasti srca Sanjana, ali vrlo lako to je moglo biti na jednoj od prvih poslijeratnih audicija za pjevače amatere koje su toliko popularne u ovome gradu.
Pred širokim auditorijumom pojavio se na bini gradske dvorane simpatični starčić, snebivajući se i stidljivo držeći mikrofon u ruci. Harmonikaš je pogledao kolege u bendu i laganim naklonom dao znak za početak pjesme. Gane je strpljivo čekao svoju solo dionicu, a potom se iz njegovog malog i slabašnog tijela prolomio kreštavi glas od kojeg je u strahu i panici poletjelo nekoliko zalutalih golubova ispod limenog krova dvorane.
Harmonikaš se znojio pokušavajući da uhvati intonaciju i korak s tim glasom koji je vodio bitku sa samim sobom, bubnjar i gitarista su se zbunjeno pogledavali, a Gane je već bio u transu. „Đulzuuuuleeehaaaa….“, orilo se iz njegovog grla, a publika ko publika, odmah je u svoj toj raštimanosti i glazbenom galimatijasu prepoznala pravu i iskrenu emociju te nagradila pjevača dugotrajnim i gromkim aplauzom.
Jednostavno, taj nastup osvojio je srca svih i još jednom se pokazalo kako u muzici i umjetnosti ne moraš vazda biti perfekcionista i iznimno talentiran da bi te ljudi istinski zavoljeli. Od tada svi su znali Ganeta i pred svaku audiciju interesirali se za njegov nastup, a on bi redovito pobrao simpatije i frenetične aplauze.
Poput hiljada drugih prognanika koji se nisu mogli odmah vratiti u svoja sela i gradove i Gane je voljom sudbine postao privremeni stanovnik grada na devet rijeka. Često ga se moglo sresti na ulicama jer je penzionerske dane prekraćivao dugim šetnjama, a njegova mala prilika u kaputiću, vazda s rukama na leđima, bila je prepoznatljiva. Decenijama je on zarađivao kruh od sedam kora radeći na željeznici razne poslove, održavajući gvozdenu zmiju koja je svojim kolosjecima opasala krajiška brda i doline.
Ko zna koliko je kilometara prepješačio duž pruga kuckajući željezo i pažljivo osluškujući zvuk metala, detektirajući da li su svi šrafovi i željezni klinovi na okupu kako se to zmijoliko tijelo ne bi, ne daj Bože, deformisalo ili raspalo. Radeći razne manuelne poslove upoznao je sirovu snagu i moć željezničkih dinosaurusa, lokomotiva, vagona i snažnih mašina za vuču, a njegova impresioniranost tom planetom željeza pretočenog u kotače, moćne opruge, sajle i kuplunge nikada nije prestala.
Opisujući ljudsku dušu i njeno znanje, jedan od najvećih antičkih filozofa, Platon, smatrao je da je ta duša u svojoj predestinaciji, prije nego što je nastanila ljudsko tijelo, boravila u svijetu ideja gdje je upoznala sve moguće ideje i tako se opremila za zemaljsko bivstvovanje. Ako je to tačno, onda je Ganetova duša u tom idealističnom svijetu svo vrijeme proboravila pred idejom koju je Platon smatrao najdragocjenijom, a to je ideja dobra.
Jednostavno, taj čovjek je bio sušto oličenje dobrote i teško da se u njegovoj glavi ikada rodila neka loša misao ili namjera, a kamoli da je uradio neko ružno djelo. Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi koja, eto, nije preživjela darvinističko selektiranje u svijetu gdje je čovjek čovjeku vuk, pa su takvi danas rijetki poput lemura ili ih čak možda uopšte više nema. Eto, takvi ljudi, vođeni najplemenitijim ciljevima često dođu na ideju da svijet učine boljim mjestom za život, pa je tako i Gane u jednom trenutku počeo smišljati patente i crtati razne planove kako bi zadužio čovječanstvo.
Na velikim hamer papirima brižljivo bi skicirao svoje zamisli, a ti projekti su ličili na crteže učenika trećeg razreda osnovne škole, na marginama dopunjeni krasnopisom kakav se u davnoj prošlosti učio pod strogom učiteljskom šibom. Obigravao je Gane općinske kancelarije, presretao učene ljude pokušavajući im objasniti mnogostruke koristi svojih projekata, a u jednom trenutku došao na ideju da ih predstavi putem medija.
Neko je pomislio da bi to bila dobra fora, pa je tako Gane dobio prostor da putem televizije i novina objasni kako bi život bio mnogo sigurniji kada bi putnici u avionima nosili padobrane i šlaufe za spasavanje ili kada bi se automobili opremili oklopom poput bornih vozila i velikim federima koji će im omogućiti da se odbijaju jedni od drugih poput autića u luna parku. Bilo je tu zaista originalnih ideja poput one o premještanju kompletnog Sanskog Mosta na okolna brda, kako bi se oslobodila obradiva zemlja ili, recimo, izgradnja aerodroma na Čapljanskim barama, a posebno zanimljiv bio je nacrt sprave za lov na ajkule.
Zbog čega su se one zamjerile Ganetu ostaće vječna misterija obzirom da ih, kako znamo, nije moglo biti u njegovom rodnom Gornjem Budelju nadomak Sanice. Vrhunac medijske slave dostigao je gostujući u kultnoj emisiji „Noćna mora“, u kojoj je čuveni pustolov i boem, Željko Malnar, okupljao najživopisnije i najneobičnije likove zagrebačkih ulica. Raširio je Gane svoje planove i projekte, te ozbiljno odgovarao na Malnareva zafrkantska pitanja. Razrogačio je oči ovaj svjetski bonvivan i s nevjericom slušao našeg Ganeta kako samouvjereno i poput kakvog profesora objašnjava kako se avion s ogromnim federom na nosu, prilikom udara o planinu jednostavno odbija i potom bezbjedno prizemljuje pomoću golemog padobrana.
U jednom trenutku, stari lisac je skontao da u ovome plemenitom insanu stanuje tolika dobrota da ga je deplasirano zavitlavati, pa je razgovor okončan Malnarevim obećanjem kako će se njih dvojica skupa provozati avionom.
Nikada Gane nije odustao od svojih ideja, mada bi strpljivo ponekad saslušao nečija dobronamjerna obrazloženja kako se njegovi patenti kose sa elementarnim zakonima fizike i da čovjeka u uništenom avionu na deset hiljada metara visine ne može spasiti nikakva viša sila, a kamoli padobrani i dušeci na naduvavanje. Vrijeme leti bespovratno i što smo stariji čini se kao da sve brže protiče, pa se tako i Gane odjedanput negdje izgubio, a mi se zabavili sami o sebi. Kažu kako su ga u Prijedoru, gdje je povratio stan kojeg je zaradio rintajući na željeznici, često viđali kako šeta duž pruge provjeravajući da se nije olabavio kakav šraf ili klin. Poslednje godine života proveo je u staračkom domu u Ključu, a nesputanog duha, kakav je bio, često je sa svojim hamer papirima pod miškom znao šmugnuti osoblju i autobusom se uputiti ka Sani ili Prijedoru.
Medicinska sestra, koja je tog majskog jutra ušla u njegovu sobicu, zatekla ga je s otvorenim očima nepomičnog na postelji. Upravo tako, s otvorenim očima sanjao je bolji svijet za svakog čovjeka, pa je tako i njegova dobra duša napustila ovaj naš ovozemaljski svijet opsjena i prevara. Sada negdje tamo gore, u dženetskim vrtovima, Gane sačekuje božanske arhitekte, potura im i pokazuje svoje planove i projekte kako bi se i taj savršeni svijet malo popravio i učinio još boljim mjestom.
KOMENTARI