Kosa na glavi dizala se djeci od same tutnjave tog paklenog stroja. Dovoljno je bilo da samo neko kaže-„eto Fabijana!“, pa da panično bježimo iza maminih skuta ili u očevo naručje. Sanjanin Fabijan Iličić bio je vlasnik čudnog prevoznog sredstva koje se kretalo uz neopisivu buku i brektanje, rigajući gusti crni dim i ugljična isparenja. Glavna svrha tog mehaničkog dinosaurusa, kojeg smo zvali cikular, bila je da reže drvo za ogrijev.
Sanjani su poznati kao ljudi koji sve stvari vole svoditi na vlastitu mjeru, pa se tako u ono vrijeme, u sintaksičkom metežu, izgubio suglasnik „r“ u riječi cirkular i evo, ni do danas nije pronađen. Tada se vjerovalo kako je sam Fabijan smislio i konstruisao tog frankeštajna koji je plašio sansku djecu, mada su neki tvrdili kako se u stvari radi o stroju kojeg su već mnogo ranije napravili, a ko drugi nego Njemci.
Ko zna, možda se pronalazački genije nezavisno otjelotvorio na dva odvojena geografska mjesta, što ne bi bilo prvi put u ljudskoj povijesti. Sanski Most je u prošlosti dao brojne ugledne naučnike, članove akademske zajednice i intelektualce koji su ostavili traga u djelatnostima kojima su se bavili. Još je veći broj samoukih genijalaca i neobičnih pronalazača čiji patenti ipak nisu mogli dobaciti dalje od Bronzanog Majdana. Takva inovativnost posebno je krasila hrvatska sela oko Sanskog Mosta, čiji su mještani vještinu improvizacije razvili do savršenstva. Uostalom, na to ih je natjerao sam život, jer su ta sela u komunističkom sistemu bila potpuno zanemarena ili izolirana. Ljudi su tako bili prinuđeni da se dovijaju kako znaju i umiju da sebi olakšaju svakodnevnicu potvrđujući tako u praksi Darvinovu teoriju da život može opstati samo ako se prilagođava datim okolnostima. Sjetimo se samo naših vršnjaka od kojih smo prvi put u životu čuli izraze kao što su kurbula, anlaser ili bombina. Oni su u školu dolazili čudnim prevoznim sredstvima, biciklima koje je pokretao elektromotor, friziranim „MZ-ejcima“, „javama“ i „tomosima“ ili nekim čudnim motociklima koji su bili sastavljeni od različitih dijelova pa im je nemoguće bilo utvrditi marku ili proizvođača.
Kada bi došlo do nekog kvara, on bi se otklanjao na licu mjesta, a ruke naših drugara uvijek su, zbog kolomasti, bile crne do lakata. Takve su bile te naše komšije, vazda spremni da nešto izmisle, naprave i premoste. Naravno u čeprkanju s lancima, zupčanicima i drugim dijelovima motora često je dolazilo do povreda, a i dan danas se prepričava rečenica jednog Sanjanina šaljivdžije da ne priznaje katolika koji na rukama ima sve prste čitave. Osnova Fabijanovog cikulara bila je šasija stojadina ili opela na koju je potom ugrađena kružna pila i čuveni motor marke „aran“ , koji je bio pokretačka snaga te mehaničke skalamerije. Radilo se o brodskom motoru, nabavljenom ko zna kako i gdje, a njegova osnovna karakteristika bila je nevjerovatna štedljivost, pa se govorilo kako radi na vodu s kojom bi se pomiješalo malo nafte. Taj motor se palio na neobičan način, pomoću fitilja koji bi zapalio unutarnju smješu. Začulo bi se nekoliko sporih tak-tak zvukova koji bi se postepeno ubrzavali, a pri radnoj brzini motora bezbroj takova spojilo bi se u jedan jedinstveni. Stroj se kretao pomoću složenog sistema prenosa, bezbrojnih zupčanika i koturova povezanih gumenim remenjem, a motor bi zavisno od toga šta se od njega želi, pokretao točkove ili kružnu pilu. Prisjetimo se, otac bi kupio drvo za ogrijev i pozvao Fabijana. Čim bi začuo dobro poznati zvuk obuzimali su te užas i panika, jer si bio uvjeren kako taj pakleni stroj dolazi da te odveze na neko mjesto odakle se nikada nećeš vratiti. Nisu pomagala umirivanja oca i majke, pa ni pokušaji da ti razbiju strah tako što će te posjesti u krilo Fabijana i za upravljač njegovog cikulara. Iz sigurnosti kuće krišom si virio na njega, dok je onako znojav i čađav, pilao cjepanice koje su se gomilale iza njegovih leđa. Kako si odrastao, strah od Fabijanovog cikulara je slabio i nestajao proporcionalno životnim godinama.
Bio si već momčić, više si nisi plašio i pozdravljao bi ostarjelog Fabijana koji je svojim mehaničkim čudom i dalje krstario uzduž i poprijeko i rezao Sanjanima drva za zimu. I drugi, koji su se bavili tim poslom, kopirali su Fabijana pa je sanskim ulicama milio veliki broj identičnih ili sličnih mašina koje su plašile neku drugu djecu. Ne sjećaš se kada je glavni junak naše priče iščezao iz dječijih strahova, ni kada si prestao viđati cikulare na sanskim ulicama. Danas drvo za ogrijev režu drugačiji i moderniji strojevi, a poneki stari cikular možda se može pronaći na nekom otpadu ili sličnom zaboravljenom mjestu. Tek ponekad, kada je olujno vrijeme s grmljavinom, čini ti se da negdje odozgo dopire zvuk koji podsjeća na brektanje cikulara i razmišljaš da u tim nebeskim prostranstvima Fabijan upravo anđelima reže drvo za ogrijev.
KOMENTARI