Stara „Zurnića kuća“ u strogom centru Sanskog Mosta, jedan je od rijetkih objekata iz perioda vladavine Austrougarske Monarhije u ovom gradu, koji je ostao očuvan u izvornom obliku.
U arhivama je ostalo zapisano kako je kuća sagrađena 1900. Godine i sagradio ju je poznati trgovac Pero Zurnić. Za potrebe njene gradnje angažovan je arhitekta iz Beča, te je u arhitektonskim elementima objekta prepoznatljiv austrijski stil. Kuća je pripadala nekada imućnoj sanskoj porodici Zurnić, a prije nekoliko godina je adaptirana te joj je vraćen nekadašnji sjaj. Članovi ove starosjedilačke sanske porodice su u prošlosti bili na glasu kao umješni trgovci. Posjedovali su lađe dereglije kojima je roba iz ovih krajeva, riječnim vodotocima Sane, Une i Save, transportovana sve do Beograda i drugih trgovačkih centara, gdje je prodavana ili mijenjana za drugu robu.
Zanimljivo je da je rijeka Sana u prošlosti bila plovna cijelim svojim tokom, te je riječni put bio glavna trasa kojom se odvijala trgovina. To je trajalo sve do 1873. godine kada je izgrađena željeznička pruga, ali je i poslije toga dugo vremena riječni put bio frekventna trgovačka saobraćajnica. Ostalo je tako zapisano da je vožnja lađe dereglije od Sanskog Mosta do Beograda trajala punih šest dana, dok je povratak znao potrajati i po dvadeset dana. Iz ovih krajeva se najviše izvozilo drvo, gvožđe, kože, vosak, suhe šljive i drugo voće, med i ostali proizvodi, a lađama se iz drugih trgovačkih centara uvozila kamena so, začini, tekstil, sukno i druga deficitarna roba.
Porodica Zurnić je u svom vlasništvu imala nekoliko lađa dereglija te vlastito pristanište za njih koje se nalazilo u neposrednoj blizini gradskog mosta. Interesantno je da je Pero Zurnić bio začetnik industrijske proizvodnje u Sanskom Mostu, jer je nabavio prvi motorni gater, “venecijaner”, kojim je rezano drvo. Rezana građa je potom transportovana u druge gradove te mijenjana za različitu robu. Trgovački i industrijski poslovi porodice u kojoj se, kako se prisjećaju stariji Sanjani, uvijek znalo “ko kosi, a ko vodu nosi”, uspješno su se odvijali sve do početka Drugog svjetskog rata. Poslije njega, nova socijalistička vlast je agrarnom reformom oduzela porodici Zurnić veliki dio zemljišnih posjeda. Dvanaest godina kasnije oduzeto im je i vlasništvo nad porodičnom kućom koja je pretvorena u poslovno stambenu zgradu. Danas je jedan od prepoznatljivih arhitektonskih simbola “grada na devet rijeka”.
KOMENTARI