Rijetki su oni koji su preživjeli masakr u Ahmićima.
Sjećanje na 16. april 1993. godine budi bolne uspomene na nevino ubijene bošnjačke civile. Posebno je teško pojedincima koji su preživjeli, ali i dan danas žive sa traumom.
Potresno svjedočenje s prisutnima je podjelio i tada trinaestogodišnji dječak Adnan Zec, kojem su na današnji dan prije 30 godina svirepo ubijeni svi članovi porodice, a on je ranjen.
“Ahmići, 16. april 1993. godine, akcija 48 sati pepala i krvi Hrvatskog vijeća obrane i mjesto gdje je moje trinaestogodišnje djetinjstvo zauvijek nestalo, gdje je moja porodica pobijena, gdje su nedužne bošnjačke porodice ubijane i spaljivane, sa namjerom da zauvijek budu istrebljene”, kazao je Zec.
Prisjetio se i tog jutra kada ga je probudila snažna pucnjava, kao i paljenja porodične kuće, ubijenih komšija Bošnjaka.
Živa su i bolna sjećanja na momenat kada su, kako je ispričao, trojica maskiranih vojnika sa hrvatskim oznakama ispucali dva rafala u njegova leđa. Dva metka su ga zakačila u noge i pao je kao pokošen na zemlju.
Sjeća se da je, dok je padao, gledao svoje roditelje i dvije sestre kako trče prema njemu, ali i riječi zločinaca “ubij ih, ubij ih, ubij ih”.
“Danas, 30 godina poslije toga, te riječi još odjekuju u mojoj glavi. Još gledam kako moji roditelji padaju dok su rafali odjekivali u mojim ušima”, kazao je Adnan Zec.
KOMENTARI