Otkud naziv sela Sasina?
„Budući da je to od starine rudarski kraj, gdje se kopala i prerađivala željezna ruda, tu su se naselili rudari iz njemačke pokrajine Saske, pa je po njima i samo mjesto dobilo ime“. (A. Orlovac,”DVA STOLJEĆA ŽUPE SASINA- Slike iz povijesti župe”, str. 1)
Ko su bili rudari Sasi?
„Već prvi historičar Južnih Slovena Mavro Orbin znao je da je raški kralj Stefan-tako on naziva Uroša I- doveo u zemlju Nijemce vješte rudarstvu, koji su otvorili rudnike, te je kralj „uvećao mnogo svoje blago i postao vrlo bogat“, za razliku od svojih prethodnika koji su živjeli prosto: „M. Orbini, II regno de gli Slavi (1601) 252…“
Toponomastika pretstavlja vrlo značajan izvor za prisustvo i ulogu Sasa u našim krajevima. Već od njihove pojave počinju se izvjesni lokaliteti nazivati po njima. Mnogobrojni su toponimi koji danas postoje, a za koje nemamo potvrde u srednjovjekovnim pisanim spomenicima. Njih srećemo, prirodno, prvo u poznatim rudarskim oblastima. U Bosni nalazimo Sašku Rupu kod Dusine, Sašku Rijeku blizu Srebrenice sa već pomenutim selom Sasi; u Srbiji selo Sase i Saški Potok na Goliji, Šaševo u dolini Ibra kod Plane, Šaškovce kod Janjeva, Šašku reku u Poreču u istočnoj Srbiji; u Makedoniji selo Sase i Sašku Reku na Osgovu.
Ima naziva izvedenih od imena Sasa i u krajevima za koje nemamo izvorne potvrde da je u Srednjem vijeku bilo razvijeno rudarstvo: Sasina selo na Sani u Bosni, voda Sasina u Pivi, selo Saš kod Foče, gdje se nalazi i Šaško polje, Sasin-polje kod Pljevalja, selo Sase kod Višegrada.
Dosta naziva nastalo je i u vezi sa njemačkom rudarskom terminologijom koju su Sasi donijeli sa sobom u naše krajeve. Tu spadaju: Ceovi kod Janjeva, Novog Brda i Koporića i Covište kod Plane (od Zeche), Orti, vis kod Borovice u Bosni (od Ort, „orat, mjesto na kome radnik kopa rudu“), Špat, selo kod Srebrenice („špad, cjepljiv kamen koji se njemački zove Spat“), Šlegovo, selo kod Kratova (od Schlagel, čekić), Štona kod Takova, Štovna na Rudniku i Kopaoniku, Šrovno isto na Kopaoniku (od Stollen, „horizontalan rov, koji se kopa da se u njega salijevaju vode koje se skupljaju u pravcima iznad štolne“).
Proučavanje osmanskih rudarskih zakona iz vremena Sulejmana Veličanstvenog pokazalo je da je još tada dio rudarske terminologije bio njemačkog porijekla, nasljeđe iz preosmanskih vremena. Neki od tih naziva poznati su nam i iz naših srednjovijekovnih spomenika, kao što su, prijmera radi, surfi (Schurf), slegel (Schlagel), hutman (Hutenmann), traibar (Treiber), urborar (Urbarer), vaoturach (Waltworchte) i dr.
Taj srednjovijekovni sloj njemačkih riječi koje smo primili od Sasa nije bio ograničen samo na pojmove u vezi sa rudarstvom. U gradovima koji su se razvili iz saskih naseobina nalazimo odomaćene termine pravne prirode (purgari) ili čak za pojedine zanate koji nemaju neposredne veze sa rudarstvom. U Plani, Novom Brdu i Srebrenici imamo već od XV vijeka šustere (suster) i šnajdere (snaidar). Jedna gradska vrata u Novom Brdu nazivana su porta dei susteri. U Srebrenici i Novom Brdu organ koji je objavljivao naredbe vlasti nazivan je putal (nemački Buttel).
Dokumentirane potvrde o boravku Sasa u pojedinim mjestima dosta su oskudne. Najranije ih srećemo u Brskovu, nesumnjivo prvom mjestu gdje su započeli svoju djelatnost. Nekoliko decenija poslije nastanka Brskova javlja se kao drugi, vremenski a i po značaju, rudarski centar Rudnik… Novo Brdo, najslavnije srednjovijekovno rudarsko mjesto kopaoničkog kraja i Balkana uopšte, nastalo je uskoro poslije Trepče i Rogozna…
Za bosanske Sase nemamo ni toliko vijesti kao za raške. U Srebrenici znamo samo za onog već pomenutog Todescho rupnich koji se posle 1402 doselio iz Trepče. Po imenu su nam poznata samo dva brata koja su djelovala u Fojnici i Ostružnici. O njima je očuvano više podataka nego o ikojem drugom Sasu, zahvaljujući okolnosti da su se preselili u Dubrovnik i postali njegovi građani.
Slika koja se dobija prema podacima o boravku Sasa u pojedinim mjestima ne poklapa se potpuno sa onom koju pružaju toponomastički materijal i naše znanje o pojedinim rudnicima. Ima dosta rudnika, i to ne sasvim neznatnih, za koje nemamo potvrde da su u njima radili Sasi. Izvori ne znaju za Sase u Olovu, Kreševu, Dusini, Deževici, Busovači. S druge strane navedeni toponomastički materijal ukazivao bi na prisutnost Sasa u mjestima za koje uopšte nemamo izvornih dokaza da je u njima u Srednjem vijeku bilo razvijeno rudarstvo (Sasin-polje kod Pljevalja, selo Saš i Šašin-Polje kod foče i dr.).
Najstariji sloj Sasa, koji možemo konstatovati u Brskovu, bio je etnički sasvim čist (knez Freiberger, Heiz de Biberanis-von Bibern-, Cleubl, Hermann, Heinrich). Slavizirani patronimici na –ić još se ne javljaju. Ali od sredine XIV st. sve češće ih srećemo. Relativno neznatan broj Sasa u našoj sredini, bez veze sa nekim svojim jačim naseljem koje bih ih pothranjivalo, imao je vrlo krupnih posljedica za razvoj našeg rudarstva. Ako im se ne može sporiti izvanredna uloga u otvaranju naših rudnika i davanju svog pečata naseljima koja su oko njih nastajala, oni su postepeno gubili značaja i ustupali pred sve brojnijim domaćim ljudima koji su se odavali rudarstvu i sve više ga preuzimali u svoje ruke.
Sve naše dosadanje ispitivanje dovelo nas je do pouzdanog zaključka da je Sasa u našim krajevima ne samo bilo relativno malo već i da su oni prije pada Srbije i Bosne skoro potpuno iščezli. Kako onda objasniti da su oni ostavili toliko mnogo tragova u toponomastici, i po mjestima gdje se oni izričito ne spominju, pa i tamo gdje nemamo potvrde da su postojali rudnici u Srednjem vijeku?
Riječ Sas očigledno nije mogla zadržati od sredine XIII vijeka do osmanskog zavojevanja svoje prvobitno etničko značenje. Iz „saskog zakona“ Sulejmana Veličanstvenog jasno proizilazi da su „Sasi“ toga vremena uopšte rudari bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ali to je bio rezultat procesa koji je bio već završen prije dolaska Osmanlija. Prema tome, ako je ime Sas ostavilo traga u mjesnim nazivima, to još ne mora značiti da je tamo svuda bilo i pravih Sasa.
Za kraj ove rasprave ostavili smo pitanje porijekla naših Sasa, koje je dosta raspravljano u historijskoj literaturi. Najpoznatije je mišljenje K. Jirečeka: „Domovinu ovih nemačkih rudara pre valja tražiti u severnoj Ugarskoj, kod takozvanih Sasa u Cipsu, nego kod erdeljskih Sasa. Njihov dolazak u Srbiju često se vezuje za provalu Mongola u Ugarsku, jedino na osnovu izvesnog hronološkog poklapanja ovog događaja sa najstarijim vestima o Sasima kod nas“. U novije vreme prof. Gr. Čremošnik pošao je sasvim drugim putem u traženju domovine naših Sasa. Polazeći od latinskog načina pisanja imena Brskovo i Breisgau-a došao je do zaključka „da ne može biti sumnje da se radi o jednom te istom imenu“.
Posljedica ovog zaključka bila bi da su njemački rudari došli neposredno iz Njemačke, po pozivu, i da su ime svoga kraja prenijeli na Brskovo. Kako stanovnici Brajzgaua nisu Sasi već Švabe, Čremošnik je morao odgovarati i na pitanje, zašto je prvo ime odomaćeno kod nas. Pritom je iznio sljedeće pretpostavke: a) Da su se i u Brajzgauu rudarstvom bavili doseljeni Sasi koji bi se docnije otuda preselili u Srbiju; b) Da je među samim Nijemcima postojao naziv Sasin kao sinonim za rudara, što uzima kao sigurno za Srbiju.
Dokle god se ne bi nesumnjivo dokazalo, što, koliko znamo, nije učinjeno, da je među Nijemcima izvršena identifikacija Sas-rudar, i to za vrijeme prije dolaska Sasa na Balkan, ostaje, čini nam se, jedinom moguće tumačenje, zasnovano na izvorima, da je riječ Sas imala prvobitno etničko obilježje, koje je kod nas postepeno slabilo i konačno iščezlo kada su se Sasi utopili u slovensku sredinu. Ali ni u kome slučaju ne može se sporiti činjenica da su prvi nosioci rudarstva kod nas bili, ako ne baš Sasi, a ono sigurno Nijemci. Imena najstarijeg sloja njihovog to nesumnjivo dokazuju.
Kao što naša radoznalost ostaje u mnogome nezadovoljena o vremenu i načinu doseljavanja Sasa, ne može se mnogo određenoga reći ni o njihovoj emigraciji iz balkanskih zemalja. Jireček govori da su „u burnim vremenima mnogi isprodavali svoja imanja, te su se iselili u dalmatinske gradove, Italiju, a možda i natrag u Ugarsku.
Kada se kralj Alfons V početkom 1452 obraća s molbom bosanskom kralju i hercegu Stjepanu Vukčić Kosači, da mu pošalju pet do šest iskusnih majstora, u Bosni već poodavno ne nalazimo tragove Sasa. Isto vrijedi i za traženje markiza od Ferare, čijem je poslaniku dubrovačko Vijeće umoljenih ponudilo jednog vlastelina da ide u Bosnu i Srbiju i nađe sposobne rudare (1457)“. (M. Dinić,”Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni”, SAN Bg. 1955., str. 1-27)
Naredni blog u petak 20h: ”Rudarsko područje na Sani (5.)”
KOMENTARI