„Oružje i municija proizvodili su se u Bosni, ali su se uvozili i iz Carigrada. Središte proizvodnje do početka XIX st. bila su oko Kamengrada i u Bronzanom Majdanu, nešto ranije je postojao mali arsenal (tophana) u Travniku. Barut se uvozio iz Carigrada, ali se u malim količinama proizvodio i u Sarajevu, Fojnici, Pčelinjcu kod Banja Luke i kod Bihaća, dok se olovo uvozilo. Glavna skladišta municije bila su u četiri grada (Sarajevo,Travnik, Bihać i Zvornik), odakle su se po potrebi snabdijevali ostali gradovi.“ (H. Kreševljaković, ”Historija naroda Jugoslavije”, tom II, str.1322).
- g.- „Za vrijeme vizitacije ove župe, koju je obavio biskup Ogramić 1672. godine, postojala je župna kuća sa 2 redovnika, ali je ona bila prilično daleko od spomenutih kapela. Tada je župu naseljavalo 4.200 katolika, koji su „bili kovači, imali velike prihode i dobro su materijalno stajali“, kako piše u knjizi „Bosnae argentinae“. Ali, krajem XVII stoljeća u ratovima i zbog emigriranja u Hrvatsku, nestala su ta dobra ovih rudara.“ (B. J. Bokan,”Sanski Most I”, str. 125-128).
1716-1737. g.– „Vađenje gvozdene rude bilo je intenzivirano od 1718. do 1737. godine i na sanskom području. To se dešavalo uprkos velikoj šteti koju je 1716. godine gvozdenim rudnicima nanio hrvatski ban Ivan Drašković sa svojim jedinicama. Te godine je austrijska vojska na području između Sane i Vrbasa uništila većinu rudarskih jama koje su željezom snabdjevale banjalučku radionicu za izradu topovskih đuladi.“ (E.Pelidija,”Banjalučki boj iz 1737 uzroci i posljedice”, str. 98).
- g.- „Kao što je glavni teret odbrane i troškova bio podmirivan od stanovništva ejaleta, tako se i veća količina potrebnog oružja pravila u njemu. Iz bosanskih rudnika (majdana) gvozdene rude (Kamengrad, Bronzani Majdan) u velikom broju su se pravile bombe, granate, municija za topove, puške i pištolje, a izrađivalo se i navedeno oružje.
Jedan dio naoružanja i municije proizveden u Bosni slao se i vojnim posadama u donjem toku Dunava. Još je u XVII vijeku Hadži Kalifa ili Ćatib Čelebija pisao da je u Kamengrad u Bosni poznat kao mjesto gdje se izlivaju topovska džulad i da se u njegovoj blizini nalazi rudnik gvozdene rude. Izlivanje topovskih džuladi, pa i samih topova nastavljeno je i u XVIII stoljeću.“ (E. Pelidija,”Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požeravačkog mira 1699-1718.”, str. 98-99).
1718.g.- „Područje oko Kamengrada i Bronzanog Majdana radili su rudnici željezne rude punim intenzitetom. I austrijski general Petrasch pisao je kako Porta dobavlja svake godine, iz bosanskih majdana veliku množinu bombi, granata, gvozdenih topova i svake zahire i džebhane, te njom snabdjeva svoja ratna mjesta na donjem Dunavu.“ (G. Bodenstein,”Povijest naselja u Posavini god, 1718-1739., GZM XIX (1907) , str. 55).
- g.- 18. V: „Sa Porte je u Banja Luku stigao novi ferman. Njime se banjalučki kapetan imenuje nazirom ove tvornice za izradu municije. Da bi posao krenuo po planu, iz Carigrada je u Banja Luku poslan iskusan majstor za ove poslove, zajedno sa trojicom kalfa. Dalje se u fermanu naređuje da se u izradi topovskih đuladi-juvarlaka angažuju neferi ove tvrđave u svojstvu običnih radnika (išči vedžihle). Po potrebi u ovim poslovima angažirati i oficire-zabite.
Potrebnu gvozdenu rudu za pravljenje 16 000 đuladi u početnom periodu, trebalo je da im osigura raja iz kadiluka: Banje Luke, Jajca, Kamengrada, Kostajnice i Tešnja. Sva raja koja bi kopala rudu i pribavljala određenu količinu drva, alata, dasaka i svega drugog što je potrebno, nalazila se na području zaima Hasana, sina Mustafa-paše.
Iako se u fermanu ne navodi prezime, na osnovu drugih podataka zna se da je zaim Hasan bio brat banjalučkog kapetana Mehmeda Ferhadpašića -Sokolovića.
Na kraju ovog fermana naglašava se neophodnost da kompetentne vojne osobe naprave plan po kome će municija biti raspoređena po pograničnim tvrđavama. Da se tom raspodjelom ne bi učinila nepravda, Porta naređuje veziru Abdullah-paši da sva naređenja iz ovog fermana izvrši po dobivenim uputstvima, strogo i pravedno.“ (E. Pelidija, ”Banjalučki boj iz 1737 uzroci i posljedice”, str. 230).
- g.- „U osmansku prijestonicu stigle su vijesti o nezadovoljstvu u više kadiluka Bosanskog ejaleta u kojima je raja trebalo da kopa rudu. Sultanovi podanici iz Banja Luke, Kostajnice, Kamengrada, Jajca i Tešnja bojali su se da ova privremena obaveza vremenom ne postane stalna.
U želji da stiša njihovo nezadovoljstvo, Vlada iz Istambula u fermanu kojeg šalje bosanskom namjesniku Abdullah-paši, piše da su planirani poslovi neophodni. Kada se u banjalučkoj radionici izradi 16.000 topovskih đuladi, prestat će dalja proizvodnja. Time će nestati i potrbe za kopanjem rude i daljim angažovanjem raje iz navedenih kadiluka.
No, do tada će u ovom poslu svo vrijeme biti angažovan poslati majstor iz Carigrada Sejjid Salih i njegove tri kalfe. Oni će biti tu da kontroliraju kvalitet izrađenih juvarlaka. U slučaju da posao ne bude obavljen kvalitetno i na vrijeme, za sve eventualne propuste lično će odgovarati i biti kažnjeni banjalučki kapetan Mehmed-beg i brat mu zaim Hasan.“ (E. Pelidija: ”Banjalučki boj iz 1737 uzroci i posljedice”, str. 231).
1842/43. g.- Opis Kamengradske (= Staromajdanske) nahije: „ … Ova nahija najbogatia je u rudama; zlata, srebra, mieda itd. na više miestah imade, dapače u Škrljevitoj i Briševu planinskog kristala i diamantah se nalazi; gvoždje na više miestah obradjuje se i jeste najbolje u svoj Bosni, od drugog je skuplje, služi za razno orudje, cievi puščane itd. Stanovnici su ristjani, kerstjani i Turci.
Miesta znatnia jesu: Stari Majdan, varoš omalena, leži u stišnjenoj medju briegovima dolini, ima 200 turskih i 20 ristjanskih kućah i džamiah 6. Kroz nju teče Stara-rieka, koja više od 60 majdanah okreće. Daleko je od Banjaluke 10 satih, a od Pridora 4.
Kamengrad, mala tverdja na visokom kamenitom briegu, izpod koga teče rieka Dera i liepa sanska ravnica proteže se, od Starog-Majdana 1 sat udaljena.
Sansk i Most, varošica turska u liepoj ravnici, kod utoka Blie u Sanu; ovdie se prelazi u Kerepu Sana; udaljena od Starog-Majdana 2 sata.
Skucani-vakuf, golemo selo tursko. Sva tri ova miesta leže na drumu banjalučko-bihaćkome. Sarina, selo kerstjansko, gdie stanuje župnik, ima niekoliko gvozdenih majdanah.
Tomina i Dobar, golema ristjanska sela, gdie stanuju popovi.“ (I. F. Jukić,”Zemljopis i poviestnica Bosne”, str. 49).
- g.- Fra Jukić je boravio u Starom Majdanu: „ … varoš među dva brijega, kroz koju teče Stara rijeka okrečući nekoliko majdana. Mjesto ovo ima slabe tvrđave.
Sva nahija staromajdanska i od strane prijedorska i trećinom banjalučka jesu brdovit i kršovite. Brda ova, osim dragog kamenja, daju svake vrste rudu. Na mnogo mjesta (osobito u nahiji staromajdanskoj) vidjeti je rupe i podore gdje se je prije 400 godina talila i pravila ruda, a sad se samo gvožđe opravlja; i ovo je najbolje gvožđe za cijelu Bosnu.
Ljudi koji gvožđe ovo opravljaju, sami su seljaci, i to kršćani, „madžari“ zvani (u staromajdanskoj nahiji u 15, a u prijedorskoj u 9, a u banjalučkoj u 3 sela). Oko podne ostavimo Stari Majdan te dođemo u Bardare, gdje su prije bile same močvare i bare, sad pak selo, 2 majdana i kula Derviš-bega (prije kapetana, a sad muselima staromajdanskog). Niže Bardara pređemo na Trnavi Sanu preko novog mosta. Odavle opet viodjesmo ravnice sanske, Sanski Most i Kamengrad.“ (I. F. Jukić, ”Putopis i Istorisko-etnografski radovi”, str. 81-91).
- g.- „Za Kamengrad, drugačije nazivan kasaba Rudnik, izdata je carska zapovijed da se u tome mjestu svake godine, počevši od 15. maja, održava panađur u trajanju od tri dana. Budući da je o tome stigao carski ferman, ta je činjenica potvrđena i zavedena u defter. Dana 19. zul- hidždže 1285. godine ponizni Hadži Mehmed-beg-zade, tevkija.“ (A. Handžić,”Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604.”, sv. I/2, str. 309).
- g.- „Još iza 1878 godine radila su na Blihi kod Kamengrada tri samokova.“ (H. Kreševljaković,”Kamengrad”, str. 33).
Naredni blog u petak 20h: ”Rudarsko područje na Sani (7.)-rezime”…
KOMENTARI