Uvod…

Prethodni blog ”Velika Bosna” zaključio sam sljedećom konstatacijom: „Nažalost, na vrhuncu svoje političke moći i u trenucima najveće ekspanzije države Bosne, u martu 1391. godine, umro je prvi bosanski kralj Tvrtko I. Njegovom smrću ubrzan je proces razvoja feudalnih odnosa koji su vodili u pravcu osamostaljivanja najmoćnijih bosanskih velikaša. Prvi takav velmoža bio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, pravi gospodar „regulus Bosnensis“, kakvim ga označavaju isprave. Kralja Tvrtka I je na bosanskom prijestolu naslijedio Stjepan Dabiša“.

Zašto? Zato što se vojvoda Hrvoje nije mogao okruniti bosanskom krunom jer je ona od davnina pripadala Kotromanićima, kako je jedne prilike naveo kralj Tvrtko I. Dakle, vojvoda Hrvoje nije bio porodom Kotromanić, ali zato jeste svako malo dirigirao bosanskim dvorom. Tako su Tvrtkovi  „nasljednici“ na bosanskom prijestolju, za vrijeme hercega Hrvoja, redom bili: Stjepan Dabiša (1391-1395.), Jelena Gruba (1395-1398.), Stjepan Ostoja (1398-1404.), Tvrtko II Tvrtković (1404-1409.) i Stjepan Ostoja (drugi put 1409-1418.).

Jednako kao i u prethodnom blogu, svoje vjerne čitaoce počastit ću sa nekoliko odlomaka iz rukopisa. Tema ovog bloga je veliki bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. „Njegova je osoba markantna pojava u bosanskoj povijesti“- L. Thalloczy.

Bosanski velikaši na budimskom dvoru…

1411. godine se vojvoda Sandalj Hranić rastao od Katarine, kćerke Hrvojevog brata Vuka Vukčića, i oženio Jelenom, sestrom despota Stefana Lazarevića (1402-1427.) Taj događaj promijenit će međusobne odnose velikaša na političkoj sceni Balkana. Herceg Hrvoje, povrijeđen takvim činom vojvode Sandalja spremao je slatku osvetu. No prije toga, u proljeće 1412. godine, na budimskom dvoru su se okupili kralj Stjepan Ostoja i veliki broj bosanskih velmoža: herceg Hrvoje sa suprugom Jelenom, vojvoda Sandalj Hranić, knez Pavle Radenović i drugi. Bosanske velmože su se naročito istakle u viteškim igrama koje su tad priređene.

”Ratni pohodi i učestvovanje na viteškim turnirima diljem Evrope bili su najbolja prilika da se bosanski junaci pokažu u punom sjaju. Jedan poljski ljetopisac opisuje njihovo učešće na turniru koji je 1412. godine priredio ugarski kralj. Na njemu se okupilo 1.500 vitezova sa 3.000 štitonoša iz dvanaest zemalja, da se odmjere u snazi i borbenim vještinama. Bosanski vitezovi su svima zapeli zaoko. Ljetopisac ih opisuje kao krupne, spretne, okretne, neustrašive, vične svakom oružju i kaže da im među tolikim vitezovima nije bilo ravnih (* Joanni Dlugossi, Historiae Poloniae, lib. XI, Krakov 1878., p. 327-328).”

(E. Imamović,”Historija bosanske vojske”, str. 29)

Hercegova supruga Jelena je 2. IV 1412. godine, zbog pozajmice 10.000 dukata Hrvoju radi odlaska u Budim, na pokolon dobila grad Kotor sa cijelom župom Vrbanjom i njegove kuće u Dubrovniku. U hercegovom pismu navedeni su samo svjedoci koji su se zatekli na njegovom dvoru u Jajcu, a oni su bili iz sljedećih župa: Luke, Zemunika, Vrbanje, Glaža, Sane i Vrbasa:

(Lj. Stojanović,”Stare srpske povelje i pisma”, I/1, Beograd 1929., str. 551)

Bitka u Lašvi…

”Nešto kasnije herceg Hrvoje se opet  našao u sukobu sa ugarskim kraljem i velikašima, pa ih je avgusta 1415. godine u boju kod Doboja pobijedio, uz pomoć turskih četa. Prema nekim podacima, bosanski velikaši su već tada plaćali danak Turcima, koji su iz Bosne počeli da upadaju u predjele Hrvatske i Slavonije. Herceg Hrvoje je ubrzo poslije te bitke umro, aprila 1416. godine. Imanja u Bosni naslijedio je njegov sin Balša Hercegović, dok mu se žena Jelena preudala za bosanskog kralja stjepana Ostoju.” (B. J. Bokan, n. d., str. 47)

Dežurni sanski historičar je u kratkim crtama opisao posljednje godine života hercega Hrvoja. Bokan pogrešno navodi da se bitka odigrala kod grada Doboja u Usori. Međutim, Bokan nam nije dao ni odgovore na veoma važna pitanja: šta je prethodilo sukobu hercega i ugarskog kralja i kako su završili Hrvatinići nakon smrti hercega Hrvoja?

Već u početku 1413. godine je vojvoda Sandalj Hranić, kao zet despota Stefana, uvučen u ratovanje protiv Osmanlija. Kad je Bajazitov sin Musa žestoko opustošio zemlje Stefana Lazarevića, potukao srpsku vojsku i srušio nekoliko gradova, despot se s jedene strane povezao Musinim bratom Mehmedom, a s druge zatražio pomoć od kralja Sigismunda. Sandalj je tad privremeno napustio ratovanje protiv Kotora, koji nije udovoljavao njegovim zahtjevima, i pošao u Srbiju, gdje je zajedno s Ivanom Morovićem i despotom Stefanom ratovao protiv Muse. Učestvovao je u odlučujućem boju kod Čamorlua pod Vitošem , gde je Musa poginuo i Dubrovčani su kasnije govorili „kako se gospodstvo Ti hrabro i plemenito podnelo pri gospodinu despotu i caru turskom“. Ovo ratovanje je ustvari najviše pomoglo Osmanlijama, jer su stvorene mogućnosti da se obnovi i učvrsti osmanska moć poljuljana za vrijeme borbi između Bajazitovih sinova.

”U međuvremenu se iz temelja promenila situacija u Bosni. Sandaljevo odsustvo je iskoristio Hrvoje Vukčić i počeo da napada njegove oblasti. Teško je pogoditi motive koji su rukovodili splitskog hercega da još jednom u Bosni raspali plamen unutrašnjih borbi. Možda je želeo povratiti izgubljene pozicije u donjoj Neretvi i Drijevima, gde ga je Sandalj ranije istisnuo. U svakom slučaju, na njegove postupke je najžešće reagovao kralj Žigmund. Mučki napad na zemlje velikaša koji je bio zauzet u ratu s Turcima pružio mu je povod da u junu 1413. godine Hrvoja proglasi za odmetnika i naredi ugarskim velikašima i Sandalju da ga napadnu.”                                                                      (S. Ćirković,”Istorija srednjovekovne bosnske države”, str. 241)

„Skrivene opreke“ između hercega Hrvoja i njegovog neprijatelja izbile su na početku 1413. godine. Sandalj je prionuo uz Sigismunda i bio je u velikoj milosti u Budimu. 1413. godine poslao je herceg Hrvoje kraljici Barbari i ugarskim zastavnicima pismenu poruku, u kojoj kaže da su Ivan Gorjanski i Pavle Čupor, ni sam ne zna zašto, osim požeškoga kaštela zaposjeli sva njegova imanja. Zatim je razložio, ako je kriv, da ga kao viteza Zmajeva reda stave na sud, a ne da ga optužuju bez temelja. Uz to im naivno prebacuje, da nisu iskreno s njim postupali, a na koncu gorko primjećuje „propao ja ili ne, Bošnjaci hoće da se združe s Turcima“. Iz odlučnog tona poruke vidi se hercegova odlučnost za borbu. Hrvoje se pokušao nagoditi sa budimskim dvorom, ali su ga već unaprijed bili osudili.

Herceg Hrvoje je tvrdio da su ugarska gospoda počela sa otimačinom njegovih dobara. Nasuprot su ga optuživali da otima kraljevoj vlasti zemaljske kaštele. Dokazivali su pred kraljem da se druži sa Osmanlijama. Koliko je iz fragmentiranih podataka moguće stvoriti sliku, herceg Hrvoje je u tajnosti pregovarao sa Osmanlijama protiv Sandalja Hranića. Sandalj je pak zajedno sa svojim budimskim prijateljima i banovima Ivanom Gorjanskim i Pavlom Čuporom razotkrio te niti. Na koncu je herceg Hrvoje ponudio kao jamstvo gradove Vrbas i Kozarac, ako mu se ispuni molba.

Ali ponuda nije bila prihvaćena. Kralj nije htio paktirati, ni sklapati nagodbu, kako to piše svojim velmožama iz Friaula: „non vult pacta nec conventiones“. Uostalom, bio je herceg Hrvoje već mnogo prije 1412. godine u nemilosti kod kralja. Uhvaćen je bio jedan njegovog glasnik, kod kojeg je pronađen list, iz kojeg je proizilazilo, da Hrvoje zove Osmanlije u zemlju. Na to ga je kralj 1. V 1413. godine proglasio buntovnikom, lišio ga dukata, otkazao mu kumstvo, dao mu oduzeti tri otoka, što su pripadala Splitu, i predao ih Dubrovniku. Protiv hercega bili su pokrenuti zagrebački i pečuški biskupi, temeški župan Ivan Gorjanski, dalmatinsko-hrvatski ban Peter Medved i slavonski ban Pavle Čupor.

Pustošenja su započela potkraj 1414. godine u ugarskim granicama, a podignute su samo ugarske južne čete pod vodstvom Ivana Gorjanskog, Pavla Čupora i Ivana Marothya. Ne baš brojna, i kako se čini loše vođena ugarska vojska, pretrpila je u avgustu 1415. godine težak poraz, dok su vođe bile uhvaćene ili ubijene. S pomoću Osmanlija pobjedio je Hrvoje i mogao se osvetiti svojim protivnicima.

”Posljedice bitke u Usori očituju se dakako tek kasnije. To je bio potpuni poraz gospode iz južnih krajeva, koji je zaustavio naseljenja ugarsko-slavonska a ujedno i ekspanziju. Hrvoja kao slijepi Samson potresao je stupovima Bosne propada kod toga i on i zemlja. U istinu postaje gospodarem Turčin, a za posebnu bosansku državu započeo je početak konca. Hrvoja nije ni jedne čitave godine proživio te svoje „pobjede“ (+ 1416. u mjesecu aprilu).”  (L. Thalloczy,”Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527., str. 28-32)

Kako historičari opisuju bitku?

Sudar ugarsko-hrvatske i bosansko-osmanske vojske, koji se u ranijoj historiografiji nazivao „Dobojska bitka“, odigrao se u dolini Lašve, 2. VII 1415. godine. Nakon teškog vojnog poraza ugarski kralj Sigismund više nikad nije stupio na tlo Bosne. Posljedica „Dobojske bitke“ manifestira se u činjenici da sa bosanske političke scene odlaze Ugari, a dolaze Osmanlije.

”Glavni boj bio je oko 10. kolovoza u pravoj Bosni, u župi Lašvi (in regno Bosniae in provincia Lasta; Lasta = Lasfa, supa Losoua), gdje je Hrvoje imao više sela i imanja. Boj opisuju potanko ugarski ljetopisac Ivan Turčanski i poljski Dlugoss. Izprva se je činilo, da ce ugarska vojska pobijediti, ali u to upotrebiše Bošnjaci varku. Mnogi njih popeše se na vrhunce nekoga brijega, pak stadoše klicati, da Ugri bježe. Ugarska se vojska s toga smete, pak jedan odjel za drugim stade s bojišta uzmicati, misleći, da su ostali odjeli suzbiti. Tako se svrši glavni boj s porazom ugarsko-hrvatske vojske, koja pobježe glavom bez obzira, ostavivši na bojnom polju sila ranjenika. Turci i Bošnjaci zarobiše silan plijen i mnogo sužnjeva. Medju tima bijahu gotovo sve vojvode, kao Ivan Gorjanski, Ivan Morović, ban slavonski Pavao Čupor, Vladislav Titušević, Petar Henriković, Frank od Gjule. Sve te i druge sužnjeve povede sa sobom na robiju turski vojvoda

Isak; jedinoga Pavla Čupora pridrži Hrvoje, da mu se za učinjenu porugu osveti. On dade

nesretnoga bana ušiti u volovsku kožu, pak ga onda živa baci u rijeku govoreći: „Ti si

nekad u čovječjem obrazu oponašao glas volovski, primi sada s glasom i volovski obraz“.”

(V. Klaić,”Povijest Hrvata 3”, sv. 2, II dio 1409-1457., str. 75-76)

1. Klaić se pozvao na ugarsko-poljske izvore, a nakon njega identično je uradio i F. Šišić. U historiografiji je u potpunosti zaživio navedeni opis bitke, koji je prihvaćen još i danas:

”Među brojnim znanim i neznanim bosanskim vitezovima bilo je onih čije su slave i podvizi poznati cijeloj Evropi, bilo sa viteških turnira ili krvavih bojeva. U sjećanju pokoljenja ostala je uspomena na znamenitog junaka Hrvoja Vukčića, koji je nosio titulu velikog vojvode bosanskog, to jest bosanskog generala. Ljetopisci ga opisuju kao pravu grdosiju-visokog i krupnog stasa, s vratom kao u bika. Spominje se slučaj kada mu se jedne prilike, dok je boravio na ugarskom dvoru u Budimu, narugao jedan hrvatski velikaš, i to tako što je prolazeći mimi njega zarikao oponašajući vola. A to zato što je ovaj bio neuobičajeno plećat, kratkog i debelog vrata, i još je imao krupan i hrapav glas. Kako je bio u tuđoj kući, bosanski vojvoda se nije htio na licu mjesta s njim obračunati nego je to ostavio za drugu priliku.

Puno godina kasnije, kada je neprijateljska vojska jedne prilike napala bosnu, i kada je po običaju doživjela poraz, među zarobljenicima je bio i onaj hrvatski velikaš (Pavao Čupor) koji se svojevremeno onako grubo narugao bosanskom vojvodi. Kada ga je ovaj prepoznao, podsjeti ga na to, a onda ga strpa u volujsku kožu, zašije, i baci u rijeku govoreći, kada voli oponašati vola neka i završi kao vo.” (E. Imamović,”Historija bosanske vojske”, str. 31)

Za razliku od navedenih autora, L. Thalloczy tvrdi da priča o svršetku hrvatskog bana Pavla Čupora nije istinita. On je ipak umro u zarobljeništvu:

”Osobito daje mučiti Pavla Čupora, koji je prema poznatoj anekdoti usporedio glas hercegov s rikom vola, kad je herceg boravio u Budimu. Dao ga je ušiti u volovsku kožu i uz navodno citiranje njegovih riječi dao ga ubiti. Ta je pripovijest viteška priča, koja karakterizira Hrvoju, ali nije istinita, jer je Čupor umro u sužanjstvu.”

(L. Thalloczy,”Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527., str. 32)

12. Thalloczy svoju tvrdnju temelji na podacima iz povelje, koju je izdao kralj Sigismund u Budimu- 12. VIII 1426. godine. Kralj Sigismund govori u korist Stjepana Čupora i sinova pokojnog bana Pavla Čupora: Akoša, Dimitra i Đure. Iz sadržaja povelje se vidi, da je Pavle Čupor, koji je već u mletačkoj vojni 1411-12. godine bio ranjen, pao u bosansko zarobljeništvo- Hrvoje se ne spominje- i u ropstvu je umro. Radi toga L. Thalloczy drži pripovijedanje Thuroczyjevo anegdotom, jer bi ova povelja zacijelo spomenula, da je ban Pavle Čupor ubijen. Tekst povelje govori samo o završetku života u zarobljeništvu:

(L. Thalloczy,”Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527., str. 257)

Ko je doveo Osmanlije u Bosnu?

Herceg  Hrvoje je u Edirne (Jedrene) poslao svog protovestijara, Dubrovčanina Mikca Kabužića, koji je u maju 1414. godine doveo osmansku vojsku u Bosansko kraljevstvo. Osmanlije su prvo došle u Uskoplje, gdje su se podijelile u tri vojske-jedna je ostala u Uskoplju, druga se uputila ka Dubočcu do zemlje Ivana Morovića, a treća ka Zagrebu.

”Herceg je jedinog saveznika našao u skopskom namjesniku Ishak-begu, koji je na njegov poziv došao u Bosnu maja 1414. godine. Nema nikakve sumnje da upravo Hercegu Hrvoju pripada sumnjiva slava da je Osmanlije uvukao u bosanske unutrašnje neprilike i da je bosansku državu doveo u položaj sultanovog tributara… U tributarnom odnosu, s kraćim prekidima docnije, ona će ostati sve do svoje propasti 1463. godine.”

(B. Nilević,”Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske države”, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 76-77)

”Toliko je bilo prijateljstvo izmegju Isak-beja i Hrvoje, da je ovaj pod svoju zapovijed naročito dobio muslimanskih četa. Tursko-bosanske čete bile su bez sumnje jače od ugarskih… Hrvoje je pobijedio, ali je skupo platio svoju pobjedu… Isaj-bej osvoji fočanski, čajnički, plevaljski i nevesinjski kraj, zauze sarajevsko područje, te na savijet Hrvojin, koji je sultanu vrlo ugodio, bude imenovan sandžak-begom. I tako je turska vlast malo po malo uhvatila korijena, bosanski kraljevi samo još vegetiraju, a ugarska se vojena snaga povlači u defanzivu. Hrvoja nije za dugo preživio to svoje slavlje. U aprilu god. 1416. umrije on s nasladom u srcu, što se je osvetio svojim dušmanima. Njegova je osoba markantna pojava u bosanskoj povijesti.”

(L. Thalloczy,”Vojvoda Hrvoje i njegov grb”, GZM 1892., 2, str. 178-179)

Kako su završili Hrvatinići nakon smrti hercega Hrvoja?

”A Hrvoje, makar ojačan osmanskom pomoći, nije bio umiješan u ubistvo kneza Pavla niti je sudjelovao u građanskom ratu. Nastojao je da uz pomoć Venecije i Napulja, preotme Split i otoke što mu ih je oduzeo Sigismund i ustupio Dubrovčanima, ali u aprilu je 1416. godine umro u svom Kotoru na Vrbanji. U želji da izolira Tvrtka II, te da privuče dio Hrvojevih pristaša i da dobije nešto od njegove baštine, posebno Omiš, kralj Ostoja se razveo od žene Kujave i ponudio brak Hrvojevoj udovici Jeleni. To je uradio u maju 1416. godine, ali je ona dotle Omiš već predala svome bratu Ivanišu Nelipiću. Osim Omiša, Ivaniš je dobio i neke predjele u Hrvatskoj i Bosni, nakon čega se prozvao: „Ivaniš ban, knez cetinski, kliški i ramski“. Tako je postavljen temelj i za trvenja između njega i bosanskog kralja i kasnija kraljeva paktiranja s Venecijom- protiv Ivaniša. Ali od Hrvoja je dosta toga ostalo i za Ostoju koji je znatno proširio zemlje koje pripadaju kralju. Jajce je otada ostalo u Kotromanićevu posjedu…”

(M. Šunjić,”Bosna i Venecija (odnosi u XIV i XV st.)”, str.144)

Neposredno po dolasku na vlast, kralj Stjepan Ostojić (1419-1421.), sin preminulog kralja Stjepana Ostoje, utamničio je svoju maćehu kraljicu Jelenu, koja je u tamnici i umrla. Koliko je poznato, Jelena nije imala djece iz prvog braka sa hercegom Hrvojem kao ni iz drugog braka sa kraljem Stjepanom Ostojom. Majka Hrvojevog sina, Balše Hercegovića, također nije poznata. Herceg Hrvoje imao je samo jednog sina, Balšu, za koga se pretpostavlja da je preminuo iste godine kad i otac (1416.). Balša je imao dvije kćerke-Katarinu i Doroteju. Pošto su se baštinski posjedi nasljeđivali po stepenu srodstva, pravo na udio u nasljeđu imali su i hercegovi bratići- sinovi kneza Voislava i kneza Dragiše. Dakle, poslije hercegove smrti, bosanskom kralju priključene su sljedeće teritorije: grad Jajce sa župom Lukom, grad Zvečaj u župi Zemunik, grad i župa Livno i grad Vesela Straža u Uskoplju.

Naredni blog u redovnom terminu: petak 20h…