“Znano je da su se Krajišnici više bunili i ratovali protiv Turaka nego svi drugi na ovim prostorima. U Krajini je za turskog vakta u nekim selima znalo proći trideset godina da nema momka za ženidbe. To je Krajišnik, prkosan, hrabar, ali i naivan. Kad nema s kim kavgu zametati, međusobno se čeputaju. To bi moglo biti i neko krajiško prokletstvo, a kakav je dobroćudan, i krvniku bi krvi dao. Eto, ja sam iver iz te klade”
Fotografije: Samir SINANOVIĆ
Na cijele generacije savremenih bosanskih pisaca, bez obzira na to jesu li ga proživjeli u izgnanstvu ili u njegovom kovitlacu, rat je udario dubok i prepoznatljiv pečat. Rijetko je koga od njih protresao takvom silovitošću kao Amira Talića, višemjesečnog sužnja u samom srcu ratne centrifuge.
Za ovog krajiškog pisca moglo bi se reći da ga je rat iščašio iz njegovog dotadašnjeg poetskog zgloba. Njegov stil, koji je odisao tajanstvenošću i mističnošću, a u nekim dijelovima dovodio do bajkovitosti, užas rata kao da je ogolio gotovo do dokumentarističkog.
Pa ipak, u toj golotrbosti izražaja, ovaj se pjesnik, poput vještog žonglera, igra osnovnim egzistencijalnim pojmovima, mađioničarski ih dovodeći u sudare ili tiha međusobna trenja. Najjasnije se to vidi u Malom logoru, prvoj njegovoj knjizi poezije objavljenoj nakon rata i strašnih tortura koje je proživio u banjalučkom zatvoru, mjesece provodeći u samici u društvu jednog pauka. Ali i u knjigama koje slijede, sve do zbirke Na ručku kod Obame, za koju je 2013. dobio Godišnju nagradu Društva pisaca za najbolju knjigu.
Povod za razgovor s Talićem njegove su najnovije dvije knjige: poezija Kućna zmija, objavljena u Zagrebu, i pripovijetke Magarac koji nije volio samar, objavljena u Sarajevu. Čine se kao Talićev povratak zavičaju, sebi prijeratnom i Bosanskoj Krajini.
STAV: I u Vašim posljednjim dvjema knjigama ostajete duboko angažirani. Šta za Vas znači ovaj pojam?
TALIĆ: Magarac koji nije volio samar knjiga je u kojoj sam sabrao sve svoje priče ispisane prije i poslije rata. Većinom su nagrađene. Neki književni kritičari preporučuju mi da pišem prozu. Više se traži nego poezija. Ali je moj nerv i nemir u poeziji, tu sam sigurniji. Znam da se poezija manje čita, ali moj jezik, to značajno oružje, krije se u poeziji. Zato i pišem angažirano. Slavenski mit o kućnoj zmiji u naslovu knjige kroz poeziju otkriva tajne ovozemaljske. Samo treba duboko zaroniti. To je i otpor ovom beznađu, nepravdi koja nas sve pritišće.
Zato sve češće spominjem Bulgakova. Lucifer i njegovi sljedbenici su tu, iza svakog ćoška, iza svakog grma, vrebaju nas iz mrakače. Teroristi nisu oni koji danas biljeguju, oni su proizvod globalnog svijeta i kreatora svjetske moći. Stvara se moderni Olimp, a Zeus je tu, gleda nas iz vasione svojim elektronskim očima, razgovara Viberom s nama i sve prati i prisluškuje.
Takav sam bio i ostao i u novinarstvu. Zbog riječi i jurišanja na vjetrenjače mogao sam i bez glave ostati. Riječ je ubojita. Danas rijetko objavljujem novinske tekstove jer nisam siguran da postoji slobodno novinarstvo.
Novinarska se riječ zloupotrebljava i njom se manipulira. Novinari su se stavili u najam raznim partijskim i inim vladarima. Poneko progovori ljudskim jezikom i ti etični novinari žive na prosjačkom štapu.
Živimo u globalnom kontroliranom svijetu u kojem je sve manje slobode, poštenja i časti. Gdje sve ovo ide, ne znam. Mladi su postali robovi interneta i to je ta univerzalna zvijer koja nas može i uništiti. Ja se za sada ne dam. Sakrit ću se u svoj Zagaj. To je krajiški prkos.
STAV: U više navrata govorili ste o tome kako ste torture u banjalučkom zatvoru preživjeli zahvaljujući krajiškom inatu. Šta je to krajiški inat i gdje je on danas?
TALIĆ: Mene su u ratu održali prkos, bijes i inat. U zatvoru nisam htio spuštati oči po naredbi krvnika. Znao mi je reći neki tamo Bojić: “Spusti te oči da ti ih ne izvadim!” Nisam se pokorio, a vjerujem da ga i danas progone moje oči, jer je i on, kao i većina krvnika u Bosni, slobodan, šeta.
Pravde nema osim Božije. Zato kažem: “Ne oprosti im, Bože, jer znali su šta rade!”, bez obzira kojeg svjetonazora bili. Nisam ja neki hrabar čovjek, ali u ratu strah motivira sve ljudske vrline i prkos pokrene silu nebesku u nama i teško onom ko nam se tad nađe na putu.
Tu su Krajišnici posebni. Takvi su bili u svim ratovima, iako su se u posljednjem prvi put borili za svoju državu. Znano je da su se Krajišnici više bunili i ratovali protiv Turaka nego svi drugi na ovim prostorima.
U Krajini je za turskog vakta u nekim selima znalo proći trideset godina da nema momka za ženidbe. To je Krajišnik, prkosan, hrabar, ali i naivan. Kad nema s kim kavgu zametati, međusobno se čeputaju. To bi moglo biti i neko krajiško prokletstvo, a kakav je dobroćudan, i krvniku bi krvi dao. Eto, ja sam iver iz te klade.
STAV: Zasigurno je iz tog krajiškog inata i nastala vaša knjiga “Mali logor”. Ne čini li vam se da joj u kulturnim centrima, recimo, u Sarajevu, nije posvećena zaslužena pažnja?
TALIĆ: Faruk Šehić, veliki krajiški pisac, o Malom logoru kazao je da je to najbolja svjetska poezija pisana iz zatvora. Kazao je da ni književna kritika nije o tome skoro ništa kazala. Ne znam da li je to najbolja poezija. O njoj se pisalo. Goran Samardžić objavio je u Licima, odmah poslije rata, skoro pola knjige, Željko Grahovac je pisao, Zilhad Ključanin, Almir Zalihić, Vojislav Vujanović itd.
Pjesme iz Malog logora prevedene su na više jezika. Predsjednik ruskog PEN-a Krivuljin objavio je u jednom časopisu u San Petersburgu trideset pjesama iz ove knjige. Knjiga je nastala u kući Heinricha Bölla, gdje sam uživao stipendiju, njegovu novčanu zaostavštinu Nobelove nagrade. Tu sam napisao još dvije knjige, jednu ljubavnu, koja me je relaksirala na toj poetskoj rehabilitaciji, i Samicu, ispovjednu ratnu prozu, da ne kažem filmsku priču vlastitog stradanja koja direktno prepričava pjesme iz Malog logora.
Da to nisam izbacio iz svoje duše, danas bih možda bio na psihijatriji, jer sam veći dio robijanja proveo u samici bez prozora. Bila su dvoja vrata, jedna drvena i rešetkasta željezna. Danju drvena otvorena. Nisam vidio ni sunca ni mjeseca dok sam bio u tom prostoru veličine tri s dva metra. Zraka je bilo tamam da dišemo pauk i ja koji mi je bio sabrat u ćeliji. Batine umjesto večere grijale su me na betonskom patosu, a prkos i bijes održavali u životu. Zato sam to morao izreći i u pjesmi i priči, sirovo, bez književnih ukrasa – suvišno bi bilo metaforizirati u zatvoru pošto je zatvor sam po sebi metafora u zbilji.
STAV: Krajina je danas, čini se, prostor koji živi u svojevrsnom raspeću, između onih koji su ostali u krajiškim gradovima i onih koji su ih ponijeli sa sobom širom svijeta. Šta nam to može donijeti u budućnosti, prosperitet ili gubljenje onog što zovemo krajiškim duhom?
TALIĆ: Rat je sve preturio. Radeći na programu evidentiranja svih zločina u mojoj općini, došli smo do saznanja da su u našem gradu najviše stradali Bošnjaci civili, njih preko 800. Na raznim frontovima u različitim vojskama poginula su 93 Bošnjaka vojnika. Katolika Hrvata stradalo je mnogo manje, a manje ih je i živjelo ovdje. Znate li da je poginulo 350 pravoslavaca Srba iz ove općine? Devedeset jedan civil? Javno u “Takozvanoj” licitiraju zajedno poginule vojnike i stradale civile kao nevine žrtve. Tako se licitira o tim žrtvama u cijeloj Bosni i Hercegovini.
U Sanski Most ih se malo vratilo trajno, katolika Hrvata vrlo malo, muslimana Bošnjaka malo i pravoslavaca Srba malo. Ali ljeti je u Sanskom Mostu živo. Desetak svjetskih jezika zvoni gradom. Ta naša djeca neće, ili već ne znaju, maternji jezik govoriti. Skoro su se odrodili od Domaje. Turbofolk i šarene laže im se nude i nešto malo kulture kad dođu kući. Grad na Sani tad bar zvoni i diše životom. Priroda koja nas okružuje dženetska je bašča, sad već malo zatrpana smećem, ali priroda to svari ili se ritne pa dođe poplava kao Božija opomena.
KOMENTARI